Piše: Prof. dr Draško Došljak
U knjizi kolumni „Crnogorsko proljeće – pisma iz blizine“, koja je objavljena uoči crnogorskoga referenduma 2006. godine, crnogorski književnik Čedo Vuković piše: „Dvadeseti vijek bio je nekakav antivijek za Crnu Goru. Nizale su se ovakve i onakve državne zajednice, i to kao zamke za crnogorsko državno i ljudsko biće. Sada je na Crnoj Gori da se suoči sa istorijom – na svojem putu, samobitnom. Kako vidim Crnu Goru? No, potkrada mi se – kakvu ja želim vidjeti. Stoga je najbolje da nas dvojica zajedno promaštamo. Ljepše je, ako se može. I evo, javlja nam se Crna Gora – lik zemlje uspravnice… I gle, na horizontu je slobodna i nezavisna, građanska država – sa otvorenim vidicima i međunarodno priznata.. Svi žitelji su Crnogorci. Na etničkom i vjerskom planu – kako se ko osjeća i bilježi… I eno – Crna Gora najzad biva čist kameni znamen u mozaiku budućeg svijeta“. Tako je govorio i maštao akademik Čedo Vuković uoči velikog crnogorskog proljeća.
Prije 18. godine, tog 21. maja, radosno smo čuli poklič crnogorskih građana: „Dobro nam došla, Crna Goro“! I njen odgovor: „Bolje vas našla“!
Uoči ovogodišnjeg 21. maja igraće se crnogorsko oro i na Cetinju, u Andrijevici, Beranama, Budvi, Šavniku, Kolašinu, Baru,…Krenuti kolo, a književnik Čedo Vuković bi ponovo zapisao: „Crnogorsko oro. Sve mi se čini – to je iskonska igra otpora: da se nemile sile ne poigravaju našim bićem. Igra protiv nasilnih igara. Pa, ako su rana i bol, zaigrajmo nadbolno. Ako je prijetnja, zaigrajmo otporno… Kreni, kolo – da krenemo… Nadigravanje u sebi, pa u pokretu“. I realnost i simbolika. Sudbine i ljudi.
Opet bi Čedo Vuković vizionarski dodao: „ Koliko vidim, pred nama igra crnogorski čovjek. A ja bih rekao – to igra Crna Gora! Živi mozaik. Pa velim:to je igra, to je samosvjesni bunt protiv mnogih nasilja u minulim vremenima, pa sve do danas. Htjeli bi da Crnu Goru prekriju sjenkom nadriistorije. Ama, zna se ko trajno boluje od iracionalne opsesije: veličina, velika država, sve je naše naokolo… Tu je i kompleks ugroženosti – zbog dugoga robovanja. I eto tragične istorijsko-psihološke omče: opsesija velićinom i kompleks ugroženosti… A strada i Crna Gora“.
Možemo li ovoga proljeća, uoči 21. maja, i pjesme „Oj, svijetla majska zoro“, reći da crnogorski oro mora biti „igra i zaokret prema sebi“?! Moramo! Jer, crnogorski književnik Radovan Zogović i njegova misao nas obavezuju: „Mane Crne Gore ne volim koliko ni svoje lične, ali Crnu Goru ne mogu prepisati nikome drugome kao što ni svoju sudbinu ne mogu drugome prepisati“. Ne smijemo Domovinu prepisati nikome drugome!
I ovoga 21. maja, svijetlog crnogorskog praznika – praznika nad praznicima, kao i onog 2006. godine, snažna poruka: „Crna Goro, vazda ti se proljećilo“! 21. maj – datum raskošne svjetlosti. Trijumf jedne generacije i politike. Rezultat kojim se diči generacija koja je ponosno uzviknula: „DA , za Crnu Goru koju volimo“!
Da je vječna nezavisna, evropska, građanska i antifašistička Crna Gora!
