Božo Bulatović, crnogorski književnik
Znam dobro da je vječno mlad, ali brojim i računam, i kažem sebi da je ovo njegov osamnaesti rođendan. Ima i on svoje godine, i svoje lice. Ovih dana je u nekoj gimnaziji ili drugoj školi položio maturu, sad se negdje među izvidnicima penje planinskim stazama. Sinoć, uoči Dana borca, vidio sam ga na Terazijama. Naišao je sa omladincima iz selâ i gradova Crne Gore.
Mislim da smo mu mi ogledalo, ili on nama. Gleda u nas i uzima naš lik za sebe. On zapravo i ne postoji izvan nas, kao ni mi izvan njega. Ko je koga sazdao?
Naš jul je obelisk vidljiv jednako u vremenu i u prostoru. Orijentir: uvijek lako saznaš strane svijeta i vidiš pređeni put. Ne moraš da se okrećeš – on se ukazuje na horizontu, i osvjetljava ti stazu.
Pod njegovom svjetlošću – onda, prije osamnaest godina, i sada – starci dobijaju mladalačku snagu, a djeca zrelost iskusnih. On je bio i ostao izvorište najboljih snaga, koje su čovjeku potrebne radi čovjeka. Trinaesti jul je za nas bio prvi trenutak u istoriji, kada su sve naše ruke bile jedna pesnica – da udari i pozdravi. Dan, kada smo zajedno zapjevali istu pjesmu i našli isti korak, kada smo postali svjesni sebe i svoje moći. Dan, kada smo se izbrojali i shvatili da je svaka glava jednako vrijedna – kao svojevrstan cvijet pod suncem.
Od toga dana, pa sve do u beskraj, za sva vremena i za sve naše ljude, napisan je i određen zakon. Prvi naš zakon, koji su pisali jednako pravnici, kao i nepismene starice, studentii nadničari, vojnici i ljubavnici.
Naš jul je naša ljubav. Ali on ne isključuje naše voljenje prema Sedmom ili Četvrtom, prema jednom avgustu ili septembru. On nam upravo pomaže da volimo i te druge dane, koji su cvjetovi jednog buketa.
Naš jul je bio domaćin na našem Kongresu, u novom gradu Titovog imena. Jer on je sin Partije, sin Naroda, vječiti i vječito mladi njihov sin.
Sveprisutan, on je blag i skroman, javlja se kad ustreba, njegova ruka dođe kao lijek za dušu. Kad je veselje, nevidljiv igra u nama, sa nama. Kad je tuga – javi se i vrati nas u dane kad je počinjalo, kad se više tugovalo i mučilo. Ne mari, što nas katkad podsjeti na nekadanje življenje – da više i bolje uscijenimo ovo novo i ljepše.
Mogao je on, prije osamnaest godina, da bude i neki drugi mjesec, ali teško se oteti simbolici – da je baš uz klasanje i sazrijevanje žita stigao taj Naš Dan, uz visoko nebo i široku zemlju, uz ptičiji cvrkut i kosačev zvon, između žutih snopova što tako dobro liče na naše momke. Stigao, i zaboravio na sebe, naredio pucnjavu i danonoćne marševe, da bi i nebo i zemlja, i sunce i voda, dobili svoje boje i svoja značenja.
I ovoga puta – knjižimo u sjećanjima teške trenutke, i tuđe crne želje da shvatimo – koliko nam je Trinaesti jul pomogao da odolimo, da pobijedimo. Toliko – radi budnoga oka, radi šake koja još uvijek mora biti spremna jednako na pesnicu i raširene prste milovanja.
Utkan on u naše vene, sazdani mi od njegovog damara, jači smo od svih spravâ, od svih bombi, od svih mržnji. Jaki za osjećanja humanizma, za prâvi odnos prema čovjeku, za saobraćaj između naroda.
Vjerni miru. Da tišina, pod julskim suncem, snatri na nekoj ljevorječkoj okuci, pored bijelog koljena ceste, da se dim mirno vije i barjači nad Željezarom, da Titograd dobije nove mermerne fasade, i da njegov, skoro afrički mjesec, tropski, nisko išeta na ivicu Ćemovskog Polja.
Da sproljeća niknu i kozalac i jagorčevine, da trokoljena žita dosegnu muško rame, da šljiva zamodri nagrani, sa ljepotom zbijenih boja sa horizonta, da na nekom još uvijek živom komišanju, djevojka baci na mladića kukuruzni klas, u znak ljubavi prema njemu i životu.
Unaprijed osjećam da ću i kasnije, kada minem sasvim sa ovih staza, osjetiti njegovu ruku, koja vjekovito i sigurno donosi bukete tišine i – u mom Zatarju – zvončića, sitne polutrave, polucvijeta, na kome neki biljni zlatnici počinju da zvone pod nogom, da podsjete seljaka na kosidbu, uz neodređeno i daleko zujanje pčela.
Daleko od tvoga i svoga zavičaja, ali s tobom, gledam kako se jug, Primorje, jedno pržište i brda u izmaglici pripodižu da nekome pruže ruku.
Tebi, sigurno.
List “Pobjeda”, Titograd – 12.07.1959, godina XVI, broj 30.
