Odkad postoji jezik postoji i muzika. Neki antropolozi čak tvrde da smo prvo opštili ritmom, udarajući kamenom o kamen ili štapovima. Najstariji instrumenti koji su pronađeni su frule napravljene od kostiju životinja prije 60.000 godina. Uz taj instrument su pjevane pjesme. Pjesme su se čuvale usmenim putem, jer tada nije bilo pisma. Srećom, vremenom su ljudi našli način da bilježe stihove pjesama i njihove melodije te, zahvaljujući tome, danas možemo slušati klasiku, pjevače i bendove koje volimo. Naravno, i sevdalinku.
U stručnoj literaturi sevdalinka se kvalifikuje kao fenomen specifične tradicionalne bosansko-hercegovačke melopoetske forme. Još se glasno ne imenuje sandžačka sevdalinka kao dio tog muzičkog korpusa. U tom pogledu dobro je što su organizovani ovi razgovori o sevdalinci i tamburici na prostorima Polimlja koje (ove razgovore) shvatam kao posticaj detaljnijem stručnom istraživanju sandžačke sevdalinke. Ja sam prije desetak godina objavio knjigu U vrtu razgranatih staza kao prilog proučavanju ovog dijela našeg muzičkog nasljeđa.
Sevdalinka se pojavljuje sa islamizacijom Bosne i naših prostora u vrijeme turskih osvajanja. Kao kombinacija istočnjačke strasti i slavenskog senzibiliteta nastao je melanholični muzičko-poetski izraz sevdalinke. Najveći broj tih unikatnih pjesama nastao je na tlu Bosne i Hercegovine, a „najljepše među njima“ – kako je tridesetih godina prošloga stoljeća tvrdio dr Jovan Kršić, „nastale su baš u Sarajevu“. Međutim, rekao sam već, sevdalinka se javlja i održava do današnjih dana i na sandžačkim prostorima.
Veliki broj sevdalinki nastao je u Pljevljima, Bijelom Polju, Sjenici, Prijepolju, Novom Pazaru… One govore o ljubavi, na ovaj ili onaj način. Sastavljači stihova sevdalinki, u najvećem procentu danas nepoznati, polazili su od uvjerenja da je „jezik ljubavi jezik miliona“ vodeći tako ovaj svijet i ovu vještinu u spontanost i čistotu nježne poetike. Ljubav je oduvijek bila samozatajna, mistična, odnosno alhemijski tajnovita. Ispod svačije tvrde ljušture je neko kome treba poštovanje i ljubav. To je, svakako, jedan od razloga zašto se sevdalinka kroz vjekove održala i danas se rado sluša
I ako su veliki doprinos dali u bilježenju lirskih narodnih pjesama Hamdija Šahinpašić, Zorka Brkić, Risto Marjanović i njegova supruga Jelena, Miodrag Vasiljević, Husein Bašić i dr. valja pretpostaviti da ima ovog narodnog blaga još nezapisanog i nezabilježenog, zaturenog u prahu vremena, koje će, nadam se, uporni istraživači tek pronaći i objelodaniti. Još jedanput ću reći: ove razgovore u Prijepolju shvatam kao potsticaj tome.
Promijenjeni uslovi života u vremenskom luku od nastanka lirskih pjesama pa do časa njihovog zapisivanja, i kasnije, neminovno su doveli do odstupanja od one prevenstveno usmene, autentične, verzije i pojave više varijacija na istu pjesmu, temu. Navešću nekolika primjera iz moje knjige U vrtu razgranatih staza: pored originalne verzije pjesma Kahvu mi draga ispeci ima još tri varijante; Sjenice, mori, Sjenice, polje široko – takođe tri varijante; Šeto sam se gore, dolje – još četiri varijante, a prvotni tekst pjesme Sjaj meseče, do zore ima čak pet varijanti. Vremenom su se, dakle, mnogi izvorni i prvobitni sadržaji prekrajali, mijenjana su imena protagonista u pjesmama, podešavane lokacije, dijalekti i pravopis. Stoga, jedan od bitnih zadataka kad je u pitanju naše muzičko nasljeđe jeste potraga za njegovim izvornim tekstovima i melodijama. Ako se to nebi radilo može se izazvati ne mala zabuna i konfuziju o etetskom dometu i o pravoj umjetničkoj vrijednosti i autentičnosti ove lirike.
Kod pjesama za koje se tvrdi ili vjeruje da su, recimo, sa područja Polimlja, teško je precizno govoriti o porijeklu i mjestu nastanka pojedinih pjesama, tim prije što je narodno iskustvo i stvaralaštvo, kako kaže Husein Bašić, živa i neuhvatljiva rijeka koja kruži svijetom, donoseći i odnoseći sve što narodne uši čuju i usne prošapuću. Pjesme su iz mjesta u mjesto, iz kraja u kraj, prenosili putnici i prolaznici, trgovci i žene svojom udajom. Poznati je primjer pjesme Po Taslidži pala magla, gdje se kompozicija Isidora Bajića u narodnom duhu Pala magla po livadi, nastala na tekstu Ž. Petrovića Seljančica, pretvorila u lokalne pjesme Pljevalja, Bijelog Polja… Na osnovu mojih istraživanja mogu reći da su varijante u jednom broju slučajeva rudimentarne, dok izvorni tekstovi imaju širi ambitus i bujniju melizmatiku.
Lirska narodna pjesma nije bila, kako se često navodi, jedini način komuniciranja između muškarca i žene u patrijarhalnoj muslimanskoj sredini, već je to bio običaj koji je živo trajao vjekovima a u sebi sadržavao nešto od trubadurstva. Mnoge pjesme su imale svoj konkretni povod, dramatične događaje i vojevanja, prava imena lica i bližu odrednicu mjesta gdje su nastale. Pjesme sa baladičnim tonovima često boji tamna lirska hiperbola. Bol i ljubav, život i smrt uzeti zajedno kao sinonimi najvidljivija su odrednica ove poezije.
U središtu i sandžačkih sevdalinki, naravno, su ljubavne poruke, momačke i djevojačke, potekle iz radosti ili bola, nade u skoro viđenje, ili rastanaka. Čežnja nije jednodimenzionalna; ona se iskazuje u obliku jedinstvene, zgusnute alegorijske slike često i sa iskrama duhovitosti i šaljivog tona. Ove pjesame, naročito one koje spadaju u stariji sloj lirskih poetskih ostvarenja, krasi fini, diskretni lirizam sa mnoštvom predivnih preliva i napjeva i ispoljavanja široke lepeze osjećanja.
Usmena tradicija okrenuta je licem prema mnogostrukosti naše baštine. Postoji jedno dosta ustaljeno mišljenje da je sevdalinku, baladu i romansu sa prostora Sandžaka uglavnom kreirao muslimanski živalj. Iako u tome ima dosta istine treba imati na umu i to da na ovom prostoru vjekovima zajednički žive Srbi, Bošnjaci i Crnogorci, da su se ukrštale razne tradicije i da su im mnoge tvorevine, pa i lirska poetika, zajedničko dobro i zajednička svojina. One su odraz onoga o čemu je narod sanjao i maštao. U mnogim vremenima često mu je pjesma jedina nudila mogućnost da „preleti iz jednog života i svijeta u drugi, iz stvarnog u zamišljani i sanjani“. No, gotovo nema primjera da lirske pjesme potstiče na sukob i mržnju. Naprotiv, na strani su ljepote i humanijeg poimanja života, njegovog smisla i svrhe, što je oduvijek bila odrednica prave umjetnosti.
U moru domaćih estradnih folk tvorevina čije su riječi, ili ako hoćete – tekstovi, pisani isključivo s idejom da niskomimetskim sredstvima načas zabave slušaoca ili ga fasciniraju izgledom i lajt-šou egzibicijama na bini, sevdalinka je rijetko ostrvo gdje se istrajno pokušava pokazati da ona pored zabave još nalazi način da kaže nešto više.
Kao posljednje, ali ne najmanje važno, rekao bih: Poznato je – od prahistorije do naših dana traje i trajaće neprestana, uvijek ista čovjekova potreba da ostavi trag o sebi. Jedan od tih tragova je i pjesma, pa usprkos katastrofičnim vizijama i predviđanjima dobra muzika i dobre pjesme se i dalje slušaju, i tako će – smatram – ostati dok je ovoga svijeta i vijeka. A dokle će ovaj svijet i vijek – to je već drugo pitanje
