Piše: Željko Rutović
Da nije takvih, gradovi bi bili tek bezdušna mjesta stanovanja. Da nije takvih vrijeme bi se gubilo u bezdanima zaborava. Da nije takvih prostori čovjekovog sjećanja patili bi od nenaseljenosti duhom originala prijeko nam potrebne mistike autentike.
Sa njima, gradovi, te betonske kocke dobijaju dušu koja širi pluća ritmičkih uzdisaja svijeta u pokretu, koji vam se podjednako i približava i udaljava. Oni su dobri duh svakog grada kojem ne traže ništa a daju mu sve. Dajući to sve, ti gradovi postaju humanikolike zajednice u kojima srdačno dobro jutro otvara dobri dan nade i večeri, spokoja zelja za novo jutro, čiji glas budi usnule noćobdije, te vječne tragače ljepote nevidljivog i bogatstva duha nemjerljivog.
Vidjeće, čuće, pričaće sve to oni i njima slični, prkosni vremenu bezličnome. Prkoseci tmini istosti, napraviće razliku čiji će prividni minusi, tamo nekih mjera, ispisati uvjerljive znake i simbole trajnog plusa i pulsa hronike grada.
Šeta Titomir Džudović – Džu utabanom stazom koraka, mjesta i meraka. Onako samozatajno dok ti koraci ne prerastu u neispisivo, pa i u neopisivo trajanje baštine grada Berana. Ne staje Džu u kalupe, matrice i potmule jednosezonske boje. Iz njegove duše i srca teku akvareli mirisa beranskog zvjezdanog svoda, koji i krije i otkriva krajolik osmjeha tek otškrinut kao uska staza planinska, ka čijim vrhovima se penju ruke zagrljaja za krug oko svijeta njemu dragih ljudi. A da li on drugih i ima osim takvih ? On druge ne zna i ne želi da ih zna.
Širok je taj Džuov svijet, koga on decenijama časno naseljava, grli i smješta u naslon ruku čovjekoljublja i hodoljublja, ka čijem dobru je vječiti putnik. Ti tragovi obilježavaju trajanje. Zato je i svaka njegova slika – umjetničko platno, davno viđeni svijet odbolovane tišine na raskršćima sjete i radosti tih, nikad dovršenih linija i putanja, čije se tačke presijecaju za kafanskim stolom iznad koga plešu siluete duvanskog dima, praćene zvukom nerazumnih glasova, tih čuvara crtača visine neba i dubine bistrog Lima. Sa tim portretom koji se vremenom i od vremena vaja sa značenjem svake bore, duboke baš onako kao pripovjedačka čar i zar društva njegove blizine, linije i boje same se slažu i preslažu, migolje i uvlače pod kožu da bi ih, u tišini svoga parčeta dana, ponio i sakrio Džu. Sam, prizivajući slike svoje majke, majke ljudskog i slobodarskog dobra, sabraće svojom mjerom dan, da bi novo jutro dobrim dobru nazvao, razmičući lagano kapke prošle noći, baš onako, kao što svjetlost prati noć spremajuć je na počinak i kratki rastanak starih i dobro došlih im novih noćobdija.
Donosiće vode Lima iz njegovih dubina ogledalo prošlih vremena Berana, ogledaćemo se i u zajedničkom ramu pokazivati stare palete duha, anegdota i Džuovog šarma, koja dosledno i svaki dan životu daje sve, za život koji to ime slavi. Tamo gdje stane riječima, on to čini bojom, njenim prelivima kao trajnim pečatima jednog mikrokosmosa.
Biti u Beranama, a ne vidjeti Džua, ocrtavalo bi mi se nekom neobičnom prazninom za koju ne postoji “vidjećemo se drugi put”. Svaki put je jedinstven i svoj. Baš onako kako je i on jedinstven, jer sa njim nikad neznate kuda će vas povesti i gdje će poteći vrcavost njegovih boja. Ta njegova boja, ritam i ton hrapav kao život neravnina, istovremeno je i pjevljiv a i neprevidiv nevičnima kafane iskustva.
Ta boja duha nenadano će poteći pravcima neuhvatljivih linija, čije dužine i mjere samo on zna. Konaćno, mjeriće se on sa njima, onako kako samo on to zna i umije.
