U potrazi za vještačkom srećom, ljudi se pretvaraju u zavisnike, koji podižu sebi vrijednost po svaku cijenu. Kupuju novi izrazito skupi telefon, mijenjaju kola, nabavljaju skupu odjeću i skup namještaj (za slučaj da im neko dođe u posjetu) i koriste skupe parfeme, da naglase svoj istančan ukus i prefinjenost. A pošto je sve to vrlo skupo, ljudi koji pate od statusnih simbola – često se pate i sa velikim dugovima.
U potrazi za srećom, takvi ljudi podižu kredite jer za njih je nešto najgore na svijetu – da se spuste na nivo onih koje smatraju nižim od sebe. I da bi spriječili da se to dogodi, spremni su da plate – šta košta, da košta!
Čak i održavanje tog lažnog prolaznog statusa mnogo košta.
Ako se nešto ne uklapa u status, oni ga skrivaju na sve moguće načine. I obrnuto: ono što naglašava status, ističe se svim sredstvima. Na primjer, ljetovanje u hotelu sa 5 zvezdica biće obavezno objavljeno na svim društvenim mrežama, a hotel sa 3 zvezdice taktično će se prećutati.
Činjenicu da žive u jeftinoj kući, skrivaće na svaki način. Život takvih ljudi pretvara se u obmanu. Oni zavaravaju i sebe i druge. Najviše sebe. Ubijeđeni su da zaista imaju status koji imitiraju i potpuno ignorišu činjenicu da je taj položaj rezultat dugova, koje će cio život otplaćivati.
U jednom trenutku, banke prestaju da im pozajmljuju novac, pa izvor radosti i sreće naglo presušuje. Tada oni padaju u duboku depresiju. U isto vrijeme, oni za sve svoje nevolje okrivljuju upravo banke, vladu, težak život i poslodavca koji im nepravedno zakida platu.
Jedina osoba koju nikada neće okriviti su oni sami. Pa oni su samo hteli da budu “kao svi ostali” i da ne propuste važne godine svog života, da od života uzmu sve što pruža. Kako bi oni mogli da budu krivi za svoju tešku finansijsku situaciju?
Na kraju, treba se uvijek sjetiti riječi Henrija Forda:
„Ne moram da odsjednem u skupom hotelu, jer ne vidim razlog da skupo plaćam nepotrebne dodatke. Gdje god da odsjednem, ja sam Henri Ford. Ne vidim veliku razliku među hotelima, pošto se čak i u najjeftinijem hotelu možete odmoriti ništa gore nego u najskupljem.
A ovaj kaput na meni – da, u pravu ste, nosio ga je još moj otac, ali to nije važno – ja sam u ovom kaputu i dalje Henri Ford. Moj sin je još uvijek mlad i neiskusan, pa se boji što će ljudi misliti o njemu, ako odsjedne u jeftinom hotelu.
„Mene ne brine šta drugi misle o meni, zato što znam svoju pravu vrijednost. A milijarder sam postao zato što znam s novcem i umijem da razlikujem prave vrijednosti od lažnih.“
