Za Osvrt piše: Željko Rutović
Ne bez razloga , trebali bi se pitati, šta je današnji duh vremena i čega je on izraz. Očito da nije malo toga što bi bilo podvedeno pod odrednicu duh vremena. Valjda je tako bilo u svakom vremenu, pa bi i ovo današnje često trebalo odgonetati svoj duh, to ne bez razloga problematično pitanje.
Ravnodušnost, doba nadzora i ugrožene privatnosti, svijet mašina, doba postistine i postdemokratije, postmedija, standardizacija mišljenja, nove normalnosti i virtuelne realnosti, konzumerizma i populizma, hibridne manipulacije, vještačke inteligencije, što zbirno i fenomenološki konstituiše POSTČOVJEKA dvadeset prvog vijeka. Njega je donio taj novi duh vremena koji ubrzano na raznim socio – kulturološkim nivoima dokida tek rijetke ostatke sada skoro vec zaboravljenog duha nekog tradicionalnog i čovjeka i vremena.
U svojoj knjizi Strah od beznačajnosti – u potrazi za smislom u 21. vijeku, psihijatar Karlo Strenger piše o Homo globalisu, vrsti novog čovjeka, nastalog poslednjih par decenija, koji vodi sve beznačajniji život. Razloga, a u duhu zadate teze o duhu današnjeg vremena je mnogo – konformističko urušavanje vrijednosti, gašenje i gaženje moralnih i intelektualnih ideala, pasivnost, sveprožimajuća manipulacija hibridnih medija, vladavina digitalnog nadzora, samo su neki od negativnih fenomena podsticajnih za konstituciju današnjeg duha vremena i u njemu beznačajnosti čovjeka. U ovom duhu filozof Kornelijus Kastorijadis, kritikujući besmrtni kapitalizam, u knjizi, Uspon beznacajnosti (1999.) naveo je društveno političke procese koji će dovesti do beznačajnosti, ističući da će krupnim korakom biti zgažena „sloboda mišljenja i djelovanja“ nazivajući kraj prošlog vijeka mamurlukom. Ovim hoćemo kazati da homoglobalis poništava samu suštinu slobodnog kritičkog mišljenja i slobodnog čovjeka.
Današnja, postmoderna stvarnost, ma šta god to za nas pojedinačno značilo, dominantni je odraz medijsko-konzumerističko-manipulativnog konstrukta koji otupljuje kritičko misaoni aparat homo sapiensa današnjice. Nova značenja, nove nametnute vjestačke potrebe zadatih tačaka konzumerizma potiru aktuelnost stvarnih i dominantnih civilizacijskih potreba i pitanja slobode i slobodnog promišljanja današnjeg čovjeka. Tek kroz konzumeristički model nametnute tzv udobnosti sve se razmenjuje i mijenja na način gdje su pitanja vrednosnog poretka i opštečovječanskog smisla suvišna i tek trivijalno u banalnosti površna. No, nije li u najširem diskursu ovog pitanja cilj neke indoktrinacije efekat potčinjavanja? Posebno je pitanje da li se ljudi danas kritički odnose prema realnosti u kojoj žive, te da li je i zašto ne mijenjaju, ili se bezpogovorno uklapaju u zahtjeve neoliberalnog društva efikasnosti, fleksibilnosti, prilagodljivosti kao modusa – uslova najšireg postojanja. Kazali bi da problematizovani duh vremena traži i slavi trijumf poslušnog pojedinca, tog homo globalisa koji ne pita i ne sumnja.
Ambicija teksta, znači, fokusira se i u duhu vremena, propituje elemente koji generišu savremenu fenomenologiju „sreće“ kao izraza konzumerističke udobnosti, euforije, spektakla zamjenjujuće i obmanjujuće stvarnosti, u okviru koje se crtaju i generišu profili poželjnog homo consumensa.
Konačno, unaprijeđeni softveri počivaju na modelima ponašanja na bazi megapodataka izvucenim iz medija ,drustvenih mreza i tematskih istrazivanja o kretanju osjecanja i misljenja unutar stanovnistva ,koje se potom koriste za razne propagandne kampanje i socio psiholoske operacije. Onda ,pitanje ,u cemu je razlika u prodaji politickog ili nekog trgovackog proizvoda. Tacka susreta je u onom,ne pitati ,ne sumnjati u ispravnost i “ kvalitet “ proizvoda, vec dobrovoljno pristati i biti ,rob potrosac.
Zato ne slucajno,naprotiv,sve je vise istrazivaca u drustvenim naukama ciji je cilj pratiti ljudsko ponasanje koje ukazuje na odredjene pravilnosti uocene u drustvima ,koje ce se pretvoriti u algoritam. Je li,baze podataka ,iskustva govore ,sve vise opredjeljuju ishode politickih izbora.
Opet je rijec, i u politici ,trgovini i drustvu, o dobrom pakovanju.Tek ,bilo kako ovu stvar posmatrali,ne mozemo okretati glavu od stvaranja novog svijeta baziranog na inzenjeringu sociokulturnim podacima,kao modaliteta manipulisanja i upravljanja stanovnistvom.
Konacno,homo globalis,kao kreirani izraz svojstava,moci,alata i konvergentnih tehnika danasnjeg doba,sve vise gubi drustvenu funkciju individualnog postojanja.Uostalom,to je i posledicni rezultat globalnog duha vremena u kojem drzave sve vise i sve dobrovoljnije postaju ekspoziture korporativnog interesa. Korporacija – drzava .Zasto se onda truditi (.iako je takvih sve manje) u trazenju odgovora otkud nepremostiva socio – kulturoloska migracija nekadasnjeg Gradjanina ka Homo globalisu ,ka potrosacu ili tek pukom korisniku svih instant rjesenja – definicija “ zeljene “ stvarnosti.
U takvoj tzv srvarnosti politickog populizma i tehnoloskog determinizma bezalternativosti i neoliberalnog poretka trzista slabi kriticko – misaoni potencijal homo globalisa za koga svijet ( p) ostaje tek surova i sirova spektakl datost ,kojoj on bez.obzira na sve hrli u susret ,njemu se ( pre) daje ,ne pitajuci ni ko je on niti kakav je to svijet ,naivno misleci i gledajuci kroz optiku raznih mreza ,da je to najbolji od svih svjetova. I eto ,homo globalisa ,i eto zeljenog i modeliranog Postcovjeka danasnjice.
