Pokušaj srpske vojske u povlačenju ispred austro – njemačkih snaga u drugoj polovini novembra 1915. godine da se probije ka Skoplju nije uspio. Srpska Vrhovna komanda je odlučila da se povlačenje izvrši u okolini Peći, a zatim preko Crne Gore i dalje, preko Albanije. U cilju obezbeđenja neometanog povlačenja srpskih trupa, “srpska Vrhovma komanda prihvatila je predlog crnogorske Vrhovne komande da se Prva armija zadrži u rejonu Rožaja radi zatvaranja pravca Rožaje – Berane – Andrijevica. Ovo je urađeno iz razloga da bi se jedan dio crnogorskih snaga sa ovoga fronta mogao upotrijebiti na drugim crnogorskim frontovima.
Kraj jeseni 1915. bio je veoma hladan; planine su već bile pod snijegom. To je značilo da ova vojska, već iscrpena kroz mnoge bitke, mora savladati još jednu – snijeg i mraz. Mnoge su teškoće stajale na njenom putu. Dio Prve srpske armije vojvode Živojina Mišića krenuo je preko Žlijeba za Rožaje, Berane i dalje..
Sjećanje Rožajaca na ovu hrabru vojsku i njen prolazak kroz Rožaje izražen je sa puno topline i poštovanja prema njoj. Rađaju se priče i slike, oživjela su sjećanja na te dane pune stradanja i neizvjesnosti.
Abaz Kurtagić iz Rožaja, koji je tada imao osamnaest godina, kaže: “srpska vojska koja se povlačila preko Rožaja 1915. godine kratko vrijeme se zadržala u Rožajama. Mislim da nijesu ostali više od deset dana. Bili su to vrlo strogi i disciplinovani vojnici i mnogo dobri i pažljivi prema nama. Velika vojska je tu bila, a nijedan nezgodan slučaj se nije desio. Mi smo ih žalili i bili smo spremni da ih u svemu pomognemo. Hranu i drugo što su nabavljali plaćali su dobro. Nikom ništa nijesu uzeli a da ne plate. Velike su muke imali dok su prošli preko Žlijeba. Ostavljali su za sobom oružije, opremu i sve što im je smetalo za putovanje. I sad, poslije toliko godina, još se mogu vidjeti na jednoj litici jedna kola, fijaker, nešto neodređeno, kako strči kao kostur nekog vozila, kao kakav spomenik tim mučenicima. To su tada bacilli sa Stubice – teško prohodnog mjesta u Žlijebu.
Rožaje kroz koje su prolazile kolone umornih i pocijepanih vojnika, je tih dana bilo puno srpske vojske. Emin Kardović je bio uvijek spreman da nešto ispriča o srpskim vojnicima u ostupnici, pa kaže:
“Davno je to bilo, ali se čovjek prisjeti mnogih detalja kada ih uzme u razgovor. Tada je kroz Rožaje prošla Drinska divizija. Varošica i okolina bili su puni vojske. Ona je bila raspoređena po kućama. Više dana je prolazila preko Žlijeba i odmarala se ovdje. Bili su veoma umorni i iscrpljeni. Štab divizije je bio smješten u našoj kući. Komandant se zvao Krsto Smiljanić. U kući je bilo više oficira i stalno su bili u poslu. Neki od njih su ostajali tu i na spavanju, a neki su odlazili u druge kuće, gdje su bili raspoređeni. Mi smo se sa svima brzo sprijateljili. To su bili veoma dobri ljudi. Njihovo ponašanje bilo je za svaku pohvalu. Strogo su vodili računa o tome, pa su stekli veliki ugled među cijelim stanovništvom.”
“Mnogi su uzimali naše adrese, u namjeri da nam se kasnije jave. A Krsto Smiljanić je kasnije, kada je došao na položaj bana Zetske banovine, poručivao da moj najstariji brat Smajo pođe, na svaki način, do njega. I mi smo Smaja nagovarali da pođe do Krsta, ali on nije pošao. To je bio lijep znak pažnje i zahvalnosti prema nama.“
Rožajci su tada srpske vojnike prihvatali kao svoje prijatelje, stare znance i hrabre borce neopisivog junaštva koji su se suprostavili moćnoj i udruženoj austro – njemačkoj vojsci u nametnutom ratu za odbranu svoje otadžbine. A ti vojnici, ulazeći u gudure Sjeverne Albanije, opraštaju se upravo od posljednih stopa svoje zemlje. Mještani su svakodnevno kontaktirali sa vojskom i tako gradili prijateljstva. Elmaz Kurtagić je bio i vodič srpskoj vojsci, a sreo se i sa čuvenim vojvodom Živojinom Mišićem:
“Rožaje je tada bilo puno vojske” – sjeća se Elmaz – “a Štab je bio u kuli Mahmut – age Kardovića. Tamo sam i ja navraćao. Poznata su mi i imena nekih oficira. Vidio sam Živojina Mišića, Mihaila Mihailovića, zatim Milovana Jekića, a jednog su zvali – dvorski ljekar. Vrlo brzo smo se sprijateljili sa njima. Mi smo žalili i pomagali te ljude, jer su bili suviše umorni i iznureni, pa im je pomoć bila potrebna. Dobro smo ih dočekali i dugo, po njihovom odlasku, pričali o njima. Puno se mještana sprijateljilo s mnogima od njih.”
Za ovu vojsku Žlijeb je bio velika prepreka, surov i zamoran, jedva prohodan u kome su mnogi životi ostali za navijek.
“Odmah po dolasku u Rožaje” – priča Elmaz Kurtagić – “jedan oficir je došao kod mog oca i tražio da mi odobri da pođem sa vojnicima u Žlijeb, jer im je tamo ostalo nešto važno. Otac je dozvolio, i ja sam pošao s njima. Sa mnom je išlo više vojnika. Kada smo stigli u Žlijeb, našli smo te ostavljene stvari, između Balotskog puta i Štavne. Konj je ležao mrtav, pod tovarom. Tovar su činila dva omanja sanduka, nalik na kase. Bili su neobično teški. Šta je bilo u njima – ne znam. Natovarili smo ih na konja i dotjerali u kulu Mahmut – age Kardovića, gdje smo ih predali glavnom štabu. Tada me đeneral Mišić lično potapšao po ramenu i rekao mi: Zdravo bio mladiću; da si malo jači, poveo bih te sa sobom. Tada sam imao oko sedamnaest godina.”
“Poslije rata, 1919. godine,” – nastavlja Elmaz – “pošao sam u vojsku. Bio sam u Četvrtoj diviziji na Cetinju. Sami je slučaj htio da komandant ove Divizije bude Mihailao Mihailović. Sa Mihailovićem sam se tada sreo kao vojnik, primio me je vrlo toplo i razgovarao sa mnom.”
Ovakvih i sličnih susreta i poznanstava je bilo mnogo i dugo se pamte. I tragalo se za poznanstvima iz tih dana.
Sa srpskom vojskom u povlačenju bilo je i njihovih porodica. One su se po nekoliko dana tu zadžavale da bi, malo odmorne, nastavile svoj put. Među ovima su bile i dvije djevojke iz tog zbjega, o kojima najupečatljivije sjećane na njih iznosi Meka Topalović:
“Moglo mi je biti tek trinaest godina kada je ovuda prolazila ta vojska. Bilo je sa njom i porodica. Pošto je vojska već bila prošla, u mom komšiluku ostale su dvije ženske, kod Mujage Sutovića. On ih je uzeo u svoju kuću, da ih zaštiti dok prođe opasnost. A ljudi su bili otišli sa vojskom. Zvale su se Ruža i Anđelka. Ruža je bila udata , imala je malu ćerkicu, a Anđelka beše djevojka. Anđa je, kako sam ja zvala Anđelku, bila mlađa i često smo bile zajedno. Išle smo jedna kod druge i igrale se. I one su se tada oblačile u našu narodnu nošnju. Ruža i Anđelka su bile iz Šabca. Bile su dobre, prave sestre.”
U znak zahvalnosti za ukazanu im brigu i pažnju, one su pozvale Mujagu da ih obiđe. On ih je obišao tek poslije ovog rata, na dvije ili tri godine pred svoju smrt. Po povratku se hvalio da je bio lijepo dočekan i da ga nikada niko u životu nije tako toplo i lijepo dočekao i sreo kao što su one to učinile.” – završava Meka svoje sjećanje.
I poslije mnogo godina, sjećanja ovih ljudi su živa svjedočanstva na jednu ponosnu vojsku, na njihove patnje i žrtve dostojne divljenja pokoljenja.
Mnogo godina kasnije mogle su se čuti zahvalnosti preživjelih vojnika i vojnih starješina koji su s početka decembra 1915. godine boravili u Rožajama. Negdje pred drugi svjetski rat “Naš dom” je pisao da Đurađ Josifović, general u penziji i dugogodišnji predsjednik beogradskog Gajreta, prosto nije ima riječi da opiše na kakvu je predusretljivost naošao on i njegovi vojnici kod Rožajaca. U znak sjećanja i poštovanja prema ljudima ovog kraja, u Beogradu je jednoj ulici dato ime Rožajska.
Zapisao: Ćamil Topalović
