Piše: Zlatko Tutić
Rožajske ulice ovih dana nisu baš nešto posebno očišćene, interesantno dobro su osvijetljene (eci peci pec, ova pec ne radi) poluopasne su za hodanje, ali to ne sprečava pojedince tj. osobe koje vode jednostavan i struktuiran život, među koje spada i autor ovog teksta, da svakodnevno u akšamski sahat prepješače ,,prsten puta,, od skoro 5 km koji se prostire od džamije u Suhom Polju, do stare Ganića kule, odnosno uz Ibar i niz Ibar. Ova dionica ili kako sam je nazvao, infarkt štrase, sve više postaje ritual, odnosno, obavezna dionica izlazaka kako muških, tako i ženskih „ekipa“. Pored 66% osvijetljenosti postoji još jedna realna opasnost za šetače, naročito onom pravinom od pravoslavnog groblja pa do uključenja na magistralu. To su bahatoobjesni i bezobzirni vozači , džipova i drugih bijesnih mašina sa podrazumijevajućim telefonom između ramena i uha, koji tim dijelom voze brzo i brutalno, mahom su to mlađi muškarci i žene, koji koliko se ja razumijem u vožnju koče lijevom nogom kao da voze formulu 1 a najzanimljivije je, svi izgledaju kao da su nešto ljuti – alahtiber višak adrenalina ili po mojoj teoriji tranzicije iz kompleksa niže vrijednosti u kompleks više vrijednosti za nus pojavu imaju ljutnju i nervozu. Rješenje za to bi bio turski radar koji bi se brzo isplatio.
Motiv ovog pisanja je značaj i prednosti fizičke aktivnosti, ali me priča odvlači na činjenicu, koja vrišti, a to je, da je Ibar kao u nekom postapokaliptičnom filmu, pretvoren u kanalizaciju to se naročito vidi od Dimiškina mosta pa do M petrola. Ne optužujem nikog posebno, samo konstatujem, da smo SVI krivi, jer SVI bacamo smeće u naše rijeke. Ne branim komunalce imaju ono svojih aferima ali matematika jasno govori da oni ne mogu očistiti koliko mi možemo isprljati. Komunalna policija kada nekog i evidentira da baca smeće na za to nepredvidjenim mjestima pokreće postupak, ali dalje to negde zakoći, ispada kao da ga je kaznila ukorom, ma šta god to značilo. Možda im zakon daje samo tu mogućnost. Prvi i jedini korak u rješavanju problema divljih deponija je podizanje ekološke svijesti koju mi kao narod nemamo, nažalost. Hvale vrijedni su rožajski planinari i grupa entuzijasta okupljenih oko Udruženja „Očistimo Rožaje“, koji ne odustaju od ispravljanja krive Drine, divim se njihovoj donkihotovskoj borbi, dobro je pokrenuli su procese. Zasad se bave posledicama a ne uzrocima.
Siguran sam da smo mi i prva i poslednja generacija koji mogu da zaštite svoje rijeke ,za sledece generacije ce biti kasno.Rožajske rijeke su božji dar naše čaršije. Ko smo mi da to uništavamo? Za rješavanje ovog problema neophodan je opšti konsenzus građana, školskih vlasti, lokalnih kravata i Islamske zajednice koja realno ima najveći uticaj i koristi taj uticaj za podizanje ekološke svijesti ali očigledno je da ni to nema efekta.
Da se razumijemo, kad govorim o Ibru mislim i na Lovničku rijeku, Ibarac, Crnju, Grahovaču i Županicu i na sve naše divlje deponije, sa posebnim akcentom na naše.
Nego, da se ja vratim pješačenju koja je kako kaže medicina, neophodna za zdrav i kvalitetan život, naročito starijih generacija. Dilema je li hodanje zdravo ili ne, više ne postoji, valjda je tu sve jasno. Ovdje je riječ o stanju duha i mahalske svijesti i nije preterano ako kažem i „hrabrosti“ da se izađe na infarkt štrase. Povod za ovu dilemu i znatiželju je vražije sjećanje, koje kaže, da je ovo prije nekih 30-tak godina, bilo skoro pa nezamislivo, jer je to bilo sramota, naročito za žene i djevojke da „od dokonluka“ pješače, a ni muški se baš nijesu isticali u ovoj vrsti fizičke aktivnosti. Tadašnje šetače bi obavezno začuđeno gledali i kao slučajno pitali ,,da nisi šta slab ili blaža varijanta istog pitanja, kakvi su ti nalazi“.
Hvala Bogu, ta vremena su prošla i sada nije nikakvo čudo da se tokom hodanja susreću različite generacije, čak i muškaraca i žena preko 70 godina, sve je to postalo normalno, jer smo konačno spoznali prostu činjenicu da je hrana čovjekov najveći dušmanin (negdje sam kao dijete čuo da su za zdravlje najopasnija bijela boja, prevedeno, to su so, pšenično brašno i šećer), te da je hodanje, odnosno, fizička aktivnost jedini lijek protiv gojaznosti koja napada sve generacije. Da se ne zavaravamo, šetnja onih 182 koraka koliko je dugačak gradski trg se ne broji u fizičku aktivnost.
Potvrda ove priče o gojaznosti je da autor ovih redova, pamti preko 50 godina i da se ne sjeća, što je naravno, subjektivan stav, da u Rožajama prije 40-ak godina nije bilo više od par gojaznih ljudi. Danas smo skoro svi za mašala, razloga za to je mnogo, pomenut ću samo neke: lagodniji život tj. sjedenje kao način života (kretanje na sopstveni pogon smo zamijenjenili sa kretanjem na automobilski pogon), GMO hrana tj. hrana koja je stvorena u laboratorijama, lijepo pakovana i jeftinija pa samim tim i nekvalitetnija zato nas je sve više debeljuškastih i od težine pogrbljenih ko stubovi javne rasvete i niko više, ili vrlo rijetko ko obrađuje zemlja i drži stoku, sve to zajedno čini da loša situacija postane jos lošija. Rožaje je između ostalog, postao grad bez ptica i pčela (nema meda bez balega), ova dva detalja mogu da znače ništa a mogu i da znače sve i dovoljni su da počnemo da razmišljamo gdje smo to prekinuli prirodni lanac ishrane, znam da je to globalni problem i da ga ovaj tekst ne može riješiti, ali eto, red je da se napiše .
