Sinoć je u sklopu septembraskih dana kulture u Rožajama, svečano otvorena izložba slika Zećira Lubodera.
Izložbu je otvorio akademski slikar Aldemar Ibrahimović. Njegov govor prenosimo u cjelosti.
„Uvaženi poštovaoci i ljubitelji likovne umjetnosti, cijenjeni kolega Zećire, prilika je da na početku moje kratke besjede ustvrdim kako ova naša mala sredina na polju likovnog stvaralaštva zauzima zavidno mjesto ne samo u Crnoj Gori već i u širem okruženju.
Složit ćemo se da zahvalnost tome dugujemo; kako prof. Hilmiji Ćatoviću tako i našem uvaženom likovnom stvaraocu Zećiru Luboderu, koji se može smatrati nukleusom rožajskog likovnog stvaralaštva, prije svega angažovanošću u svom pedagoškom radu, sa dnevnikom u ruci, njegovom pronicljivom i analitičkom pogledu, kojim je tražio, pronalazio i udahnjivao ljubav prema ovoj plemenitoj i uzvišenoj profesji mnogima od nas.
Konkretno, Zećir Luboder je meni predavao kratak vremenski period u petom razredu Osnovne škole, ali je skoro neprekidno pratio moj rad, naročito poslije republičke nagrade, na prvim likovnim susretima Osnovnih škola Crne Gore (1977. godine) na manifestaciji koja je kasnije dobila Jugoslovenski karakter, a čiji su idejni tvorci bili: Zećir Luboder i rahmetli Mehdija Husić.
Zećir je pratio moj rad i za vrijeme dok sam bio učenik srednje škole a kada mi je predavač umjetnosti bio istaknuti profesor Ahmet Ademagić. Pratio me je i tokom studija na Akademiji, a i nakon toga. Provodili smo dosta vremena u razgovorima o velikim umjetnicima, njihovim djelima. Razmjenjivali smo mišljenja o ljepoti koja čini suštinu i smisao ove naše neobične ali nama veoma značajne profesije.
Naravno, sve to mi je ulijevalo snagu i jačalo sigurnost, što je u suštini značilo da Zećirov pedagoški rad traje i poslije završenih školovanja.
Kao i u svakoj profesiji i u ovoj našoj, postoji sujeta i ljubomora među stvaraocima, što je po svemu sudeći nešto bez čega ovaj svijet ne bi bio ono što jeste, no, nikada, pa čak i onda kada je naše intenzivno druženje prestalo, nijesam čuo, niti primijetio da Zećiru smeta moj ili bili čiji uspjeh.
Što je vrlina i odlika samo onih osoba koje neizmjerno i istinski vole ljude, svoju profesiju i ljudsko stvaralaštvo uopšte. U to ime i ovim povodom želim da mu se iskreno zahvalim na svemu onome što je učinio za nas koji smo učili od njega i poželim mu dobro zdravlje i puno uspjeha u životu i dalje umjetničkom radu.“
