Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Plodni i neumorni književni neimar bošnjačke književnosti, Safet Hadrović Vrbički je nedavno objavio izuzetno vrijednu antologiju koja predstavlja kapitalno djelo koje će mnogobrojne generacije, ne samo čitati, već koristiti u istraživanjima i doživjeti svu ljepotu proznog stvaralaštva Bošnjaka. Ukupna književna baština prošlosti, sadašnjosti ali i budućnosti Bošnjaka predstavlja nedjeljiv dio sveukupnog istorijskog identiteta i maternjeg (bosanskog) jezika za koji su duboko vezani. Antologija prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore , Sermija predstavlja izuzetan dar samog autora kao rezultat ogormne energije, predanosti i inteziteta rada.
Pažljivimiščitavanjem Sermije uočavamo da je to po mnogo čemu poseban autentičan i specifičan prozni svijet koji svojim pričama, tematikom, mitologijom, arhaizmima, duhovnim nasljeđem predstavlja jedan poseban na momente i mističan svijet blistavih autora čija djela nikada ne tame već daju posebnu patinu neprolaznih vjekova nasljeđa koji su utisnuti u svakoj rječi ali i u svakoj priči . Od najstarijeg Ilijas Dobardžić-a, pa do najmlađeg autora Jahje Ferhatovića. Antologija prozne književnosti bošnjaka Sandžaka i Crne Gore, Sermija predstavlja važan prostor u kojem se projektuje, ali i na najljepši način reprezentuje kulturni identitet bošnjačkog naroda. Priče koje su ovdje zastupljene nijesu nikako samo izraz jednog subjekta (priređivača) već izraz vremena, prostora, običaja, tradicija, folklora, istorijskih trenutaka i aspekata u kojima su mnoge od ovih priča nastale. Ove priče demistifikuju jedan način razmišljanja kroz poseban način kazivanja i leksike u kojoj je satkano ono najvrednije u jeziku jednog naroda. Mnoge priče nose u sebi bolna i traumatična svjedočanstva oporih i oštrih životnih sudbina koje prate njene junake, dok ima i onih koje u sebi sakrivaju poruke najdublje humanosti i privrženosti.
Sermija, Antologija prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore pored svoje, literarne i umjetničke perfekcije, u izabranim pričama jasno i nedvosmisleno ukazuje da su regionalizam, provincijalizam i istorijske paradigme zapravo idejno umjetničko, duhovno i filozofsko nasljeđe sačinjeno od arabeski koje krase svaku priču. Ona nam ukazuje i pokazuje da geografske i istorijske relacije u prozi vode u ,,velike drame” u kojima dominraju sudbinske dimenzije ljudskih slabosti, koje po svojem intenzitetu, sadržaju i vidovima, čine: pravda i nepravda, sila i sloboda, nasilje i milost, država i podanici, Bog i čovjek, vjernik i otpadnik od vjere, rat i mir, kazna i pokajanje, oprost i osveta u vezi sa glavnim junacima. Sudbine likova koje upoznajemo kroz priče su persnonifikacija iskonskih ispovijesti, koje nisu ništa drugo nego sudbina, usud, odakle nam prozno inplicira najdublje tajne čitavog postojanja, pred tajnama smrti, ali i tajnama života, a koliku su ove dvije tajne bliske jedna drugoj i na samoj granici nemogućeg, gdje se često prepliću. Prozno su izrečene sve ideje na briljantan način, riječima koje opominju na neporolaznost ovih tema, ali i brojne ljudske dileme, odnosno na vječnost često gorke sudbine. Umjetnička vrijednost Sermije kao Antologije prozne književnosti bošnjaka Sandžaka i Crne Gore sastoji se u bogatstvu njenih ideja, te jedinstvu istih na stazama života čije su te ideje izraz u srodstvu prenešene pisane riječi životnih iskustava izraženog u uobičajenim spoznajama, načinu mišljenja i izražavanja, riječima, metaforama, slikama, čarobnoj igri kojom autori ovih seansi ispisuju često blistave, ali i strašne trenutke koje čine vječite ljudske vrijednosti. U samoj antologiji prozne književnosti bošnjaka Sandžaka i Crne Gore, Sermija, prezentovane su priče o smrti, životu, borbi, ljubavi, oslobođenju, osveti, stvaranju, dakle vječne i opšte ljudske teme i ideje. Ujedno, one nisu prazne, one se pojavljuju u kontekstu, povodu, klimi, bojama realnih, bošnjačkih istorijskih prilika. One su date izvornim maternjim (bosanskim) jezikom, bogate leksike sa zvonkim, preciznim, pomiješanim starim arhaizmima. Metafore su lijepe, na momente teške, plastične, direktne, animalne, somatske, bogate neposrednošću doživljaja i otkrića. Maltene cjelokupno prozno pripovijedanje isticalo je iz tog magijsko-realističnog svijeta Sandžaka, svijeta iz kojeg su pisci izvlačili žive i čudesne slike, spojene zvuke, mirise i boje, da bi ih umjetnički subliminirane pohranili u jednu drugu (vječitu) vrstu pamćenja – u knjige. Jezik i jezički izraz Bošnjaka u svim ovim pričama (kao i u njihovim djelima) je poseban, pun izvornih riječi, arhaizama sačuvavši svoju tradiciju u dijalektizmima. Pisci su najbolji čuvari ali i reprezenti maternjeg jezika. Bosanski jezik doprinosi svojom narativnošću boljem oslikavanju likova, vremena, prostora, običaja. Književnost je majdan iz kojega se jezik kao najvrednije zlato eksploatiše. Čitanje Sermije kao književnog djela nije kako bismo saznali fabulu djela, već kako bismo što bolje naučili kako se treba koristiti najvećim dometima bosanskog jezika, jer upravo najveći dometi nalaze se u književnom izrazu.Dovoljno je predstaviti književne ideje, mnogobrojnih istaknutih pisaca koji su zastupljeni u ovoj antologiji. Dok čitate ove priče jasno vidite da su ove ,,ispovijesti” prave, ljudske, vječne ponekad dramatične u vremenu i prostoru. To su prozne ideje koje izražavaju ljudski odnos prema sebi samome i svijetu iz kojeg autori dolaze, ali mu uvjek i svojim duhom pripadaju. Pod tim idejama ovo je pozicija univerzalnog misaonog značenja. Posebnu vrijednost antologije nalazimo u tome što su ove priče iskazane u originalnom, duhu kraja kome pisci pripadaju i što se izražavaju na način i riječima kako sami pisci mogu uopšte da dožive. Ljudska sudbina kao zatvorenost u granice tijela, kao vječni rat pisca i njegovih misli. Kao njegov (njihov) unutrašni metafizički sukob i sukob ljudi, kao vječno polazište i konačište po mezarima i stazama Bošnjka kao vječno oticanje od izvora, kao gorčina života u zemlji zmija, otrova, plamena i kamena, ,,tuđih gospodara” na muhadžirskim razmeđima Sandžaka, đe je sudbina, bošnjačkog čovjeka, njegova istorija, njegovo iskustvo, njegov duh, onaj gorki, nepovjerljiv duh strpljenja, čekanja, otpora i vjere, nadanja, i stradanja koji karekteriše većinu priča. Izdvajati bilo koga od njih bilo bi nepravedno zato to nisam ni uradio. Za mene svi su oni velikani koji ne pripadaju samo Sandžaku već planetarnom univerzumu književnosti.
Sermija Antologija prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore predstavlja jednu od najdragocjenijih knjiga koja na ozbiljan i studiozan način proučava i prezentuje ovu tematiku. Uz sve autore idu i eseji kroz koje se bolje sagledava ukupno književno stvaralaštvo velikog broja autora koji čine plejadu i okosnicu književnosti Bošnjaka. Prozni glasovi istaknutih autora trajno ostaju prepoznatljivi. Na plemenitoj i trudom oplemenjenoj antologijskoj viziji, Safet Hadrović-Vrbički je odabrao pedeset tri autora sa intenzivnim slikama, zvukovima životne svakodnevice. Sa poznavanjem istorijskih događaja te stalnim traganjem ova antologiju je jednom od najznačajnih u XXI vijeku. Sermija, Antologija prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore zastupljeni su sljedeći autori poređani hromnološkim redom: Ilijas Dobdradžić, Ćamil Sijarić, Muhamed Abdagić, Meho Ćorović, Ramiz Crnišanin, Ejup Mušović, Mesrur Šačić, Nusret Idrizović, Ahmed Pupović, Sead Trhulj, Omer Turković, Zaim Azemović, Redžep Kijametović, Husein Bašić, Bajram Redžepagić, Maruf Fetahović, Šefko Alomerović, Ilja Sijarić, Bešir Ljušković, Zuvdija Hodžić, Rasim Ćelahmetović, Redžep Nurović, Hazir Derdemez, Hamdija Kalač, Mevluda Melajac, Šefkija Borančić, Braho Adrović, Šefka Begović-Ličina, Hilmo Hadžić, Hasnija Muratagić-Tuna, Safet Sijarić, Murat Baltić, Safet Hadrović-Vrbički, Šerif Šabović, Nedžib Vučelj, Refik Ličina, Fatima Pelesić-Muminović, Šaban Šarenkapić, Faiz Softić, Seniha Kalač, Senadin Pupović, Bisera Suljić-Boškalilo, Mirsada Bibić-Šabotić, Remzija Hajdarpašić, Saladin Burdžović-Dino, Enes Nikšić, Zehnija Bulić, Sanela Halković, Kemal Musić, Enes Halilović, Sead Ramdedović, Jahija Fehratović.
