Meridijani predstavljaju polukuružne linije koje se spajaju u polovima, a novi broj časopisa „Identitet“ predstavlja crnogorski kulturni meridijan, koji povezuje Crnogorce nastanjene na različitim kontinentima sa širom čitalačkom javnošću.
Časopis za kulturu, nauku, politiku, istorijska i društvena pitanja crnogorske dijaspore „Identitet“, čiji je izdavač Crnogorski identitet, Cetinje, u 6. broju, a godini trećoj, pruža značajne i zanimljive radove koji dolze iz Italije, Velike Britanije, Njemačke, Brazila, Argentine, Slovenije, Hrvatske, Rusije Crne Gore i Srbije. Uredništvo časopisa potpisuje redakcijski kolegijum, a glavni i odgovorni urednik je Nenad Stevović. Fotografije objavljene u ovom časopisu daju mu dodatni kvalitet i mogućnost čitaocima da upotpune doživljaje o ličnostima, prostorima, građevinama, spomenicima, predmetima i bogatom likovnom umjetnošću. Fotografije, takođe, pružaju vjerodostojnost svakoj priči koju prate, a u novom broju časopisa „Identitet“ takvo zaduzenje pripalo je Mijat &STEV designu.
Rijetka je prilika obaviti intervju sa članom Malteškog reda, ali je u tome uspjela Ksenija Vujović Catapano, koja je rođena u Kotoru. Odgovore na njena pitanja, postavljena članu Malteškog reda Visokoprosvećenom Monsinjoru Scarabeliu, možemo pročitati na prvim stranicama časopisa.
Na pitanja : „ Koje su najznačajnije relikvije za Malteški red? Da li biste izdvojili najvažniju?“ – koje postavlja Ksenija Vujović Catapano, visokopozicionirana ličnost Malteškog reda Monsinjor Scarabeli (Jovan Scarabeli) odgovara : „ Najznačajnije relikvije našeg reda su Ruka Svetog Jovana Krstitelja, Čestica Časnog Krsta Gospodnjeg i Ikona Bogorodice Filermose. Sve tri relikvije se nalaze na Cetinju u Crnoj Gori. Najveći značaj za Malteški red ima Ikona Filermose.“
Iz Velike Britnije čitamo rad mg Vladimira Pekića, magistra biljne genetike rođenog u Londonu. Njegova profesija i interesovanja posvećena su istraživanju, novinarstvu, analitičar je više specijalizovanih britanskih i američkih novinskih agencija iz oblasti ekonomije. Tekst Vladimira Pekića predstavlja detaljnu analizu crnogorske državne strategije, crnogorsku državnost, viđenje redefinisanja Crne Gore kao i primjeri testa naturalizacije koji bi našao primjenu u Crnoj Gori. U jednom od podnaslova teksta, „Bedemi crnogorske državnosti : Ustav, Deklaracija o nezavisnosti i Rezolucija o tzv. Podgoričkoj skupštini“, Vladimir Pekić zapisuje: „Crna Gora nije filijala duboko konzervativne Srpske pravoslavne crkve, niti je 28. izborna jedinica zločinačkog režima Slobodana Miloševića,nije ogranak moderne politički izolovane i kompromitovane Srbije, niti je produžetak nedavno izmišljenog entiteta Republike Srpske koja je čedo njenih tvoraca Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Crna Gora nema šta da traži u tom društvu neuspješnih i propalih ideologija. Državnost Crne Gore ne određuju episkopski krugovi u Beogradu ili poklonici poraženog četničkog pokreta, saradnika okupatora iz Drugog svjetskog rata“.
Svijet je otvoren prostor koji pruža mogućnost da iskažemo naše kvalitete i sposobnosti bez obzira gdje se nalazilmo. Takvom mišlju vodila se i Milka Dragović – brazilska modna dizajnerka, kreatorka i stilistkinja koja je kroz modu i mnoge druge društvene, poslovne i diplomatske aktivnosti u najljepšem svjetlu predstavljala Crnu Goru.
„Posvetila sam se modi,“ – piše Milka Dragović, „kreirajući modnu liniju, uglavnom stil Chanel. Ubrzo je stigao uspjeh, veći od očekivanog. Interesovanje za moje modne revije je bilo sve veće i veće, posjećivali su ih ne samo zainteresovani iz Brazila, već iz cijele Latinske Amerike, posebno iz Argentine. Inspirisana stilom, elegancijom i bogatstvom ženske crnogorske nošnje kreirala sam model ženske dugačke haljine koja je godinama privlačila pažnju na revijama. Haljina je izrađena od somota iz Pariza i ručno vezena zlatnom srmom iz Turske.“
Stranice časopisa „Identitet“ sadrže i sjećanje na nesvakidašnju i u izrazu autonomnu novinarku Milku Babović koja je donosila i dočaravala boje u crno-bijele televizore. „Sjećanje: Milka Babović (1928-2020)“ , autora mr Željka Rutovića na slikovit i emotivan način, svakog poznavaoca Milke Babović, pa čak i onih koji su je samo slušali, probudiće kod njih lijepe uspomene , koje će neke vratiti u djetinjstvo a nekima darovati slike i misli ispunjene Milkinom originalnom, posvećenom i profesionalnom ličnošću.
„Odrastali smo uz televizijske slike nespornih veličina – autoriteta sportskog i glumačkog života kojima smo se istinski divili. Djetinje nevino i iskreno. U najboljem smislu riječi njihov profesionalni, etički, estetski svjetonazor, doživljavali smo vodičem nekog ljepšeg i srećnijeg mjesta života.“ – piše Željko Rutović i nastavlja. „ Jedno daleko vrijeme, jedan TV kanal i jedan, ne rijetko, na više domaćinstava Tv aparat, kao svetionik nikšićkog radničkog naselja. Od „Velikog i malog mista“ , „Jadranskih susreta“, „Otpisanih“, Kleja i Frejzera, do serije „U registraturi“, derbija „Velike četvorke“, Mladena DelićaB, Bojana Križaja…Može li se i smijem se zaboraviti, i imam ovog nostalgičnog niza bez TV komentatorice, sportske novinarke, dame, Čovjeka, Milke Babović i njenog smirenog a uzvišenog tona profesionalne riječi. Trostruki luc, dvostruk tulup-samo iz njenih ustiju ove stilske figure umjetničkog klizanja na ledu dobijaju dimenziju nesvakidašnjosti baš onakve kakva je i sama Milka bila – nesvakidašnja i autonomna u izrazu, onako kako samo rijetim dolikuje. Na taj način, sve do danas, sačuvano je pojedinačno i arhivsko sjećanje na patinu njene riječi i vremena u kome se neponovljivom originalnošću predstavlja.“
Željko Rutović prvi susret sa Milkom Babović 2017. godine u Zagrebu opisuje kao spoj vremena i mirisa prošlog koji vraća dječije snove u doživljeni san, u neko novo iskustvo računanja vremena, vrijednosti i života. Svijet u kojem je Milka ostavila upečatljiv trag, zaključuje Rutović : „Bez Tebe bi bio okrnjen, nedovršen, bio bi to svijet bez umjetničkog dojma!“
O izložbi reprodukcija slika, umjetnika iz Buenos Ajresa, Huana Vladimira Martinovića piše recitatorka i studentica Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju Jana Krivokapić.
„U Galeriji Crnogorskog kulturnog centra u Lovćencu održana je izložba reprodukcija slika Huana Vladimira Martinovića, umjetnika iz Buenos Ajresa, potomka crnogorskih iseljenika u Argentini. Njegov đed Savo Nikov Martinović bio je crnogorski oficir koji je nakon Božićnoga ustanka 1919. godine emigrirao prvo u Gaetu u Italiju, a onda u Argentinu, đe se konačno nastanio u provinciji Ćako.“ Organizator izložbe je Udruženje Crnogoraca Srbije „Krstaš“, a izložbu je otvorio istraživač i organizator crnogorske dijaspore Nenad Stevović.
Anastazija Miranović, Dušan Pejaković i Srđa Martinović pisali su tekstove koje možemo pročitati u novom broju časopisa, a tiču se crnogorske kulture, tradicije, identiteta i vojske.Dr Anastazija Miranović, u radu naslovljenom „ Gusle naše nasušne“, piše o instrumentu koji je pratio epske hronike i postao simbol jednog naroda.
Na kraju časopisa „Identitet“ nalaze se stihovi Tomislava M. Šaranovića, koji je duže vrijeme živio u Africi, a danas u Vrbasu, Bratislavi i Pragu. U njegovih pet objavljenih zbirki nalazi se značajan broj stihova koji su posvećeni Crnoj Gori.
NEMAM CRKVE
Htio bih za blaženstvo i smiraj duše moje majke,
uz miris tamjana i tihi drhtaj plamena svijeće,
na krilima anđela božijoj moći
da se pomolim,
u svojoj crkvi da joj se klanjam
i s ljubavlju priklonim,
da na crkveni oltar svoj molećivi
pogled naslonim.
Ali, avaj, nemam crkve, niti glasa
njenog zvona u kamenu našem
da čujem kako zvoni,
na svijetu sam bez božijeg hrama,
bez njegovog svetilišta,
Ostao jedini.
Bezbožni velesrbin mi crkvu na silu
već odavno ote,
njegovih popova mantije đavolske mi ostavi
da zulum njihovog crnila trpim i dvorim.
Uz blagoslov naše vlastele, bez stida
i njene sramote,
meni osta ledina samo đe mogu tvorcu našem
kroz šapat da se pomolim.
Časopis „Identitet“ , tradicionalno, dokazuje širinu crnogorske kulturne mreže, koja ne povezuje samo prostore, već povezuje i ljude sakupljajući priče, iskustva, sjećanja i uspomene. Takođe, ovaj časopis je pokazatelj jedinstva i snage crnogorske dijaspore , koja bezuslovno pomaže i bez obzira na kilometre, čuva Crnu Goru, koju su kao prtljag svoje duše odnijeli u svijet.
Još jednom, sadržaj časopisa predstavlja štit crnogorskog identiteta pokazujući da je Crna Gora izuzetno poštovana država na svim svjetskim destinacijama, država koja tradicijom, kulturom, narodom i prirodnim ljepotama ne ostavlja ravnodušne ni lijevu ni desnu hemisferu planete Zemlje.
Sa ovog čitalačkog putovanja , svi se vraćamo sa koferom punim utisaka i znanja i osjećajem ponosa što smo dio Crne Gore.
Filip Došljak
