Piše Željko Rutović
U ovom našem duhom, strašću, etosom i estetosom, sve oskudnijem vremenu, svaka autohtona stvaralačka posvećenost sa mirisom nostalgije koja nikad ne umire priziva i snaži i individualni svijet i individualnu svijest koja traje.
Kao pjesnik i romanopisac osjećanja, satiričar, lirik i novinar, Braho Adrović iz Berana govori nam da za stvaraoca nema ravnodušnog mjesta ni ravnodušnog vremena. U tom i tako tumačenom svijetu nema dileme da je Braho izgradio svoj osoben svijet i stvaralačku samosvijest. Uostalom, pogledajte, pročitajte i doživite. Ostvarićete neobičnu prisnost i vi naoko i na kilometre od njega daleki, jer kakva je to poezija ako nije most među daljinama. Na njegovom zaštitnom znaku duvanskom pepelu dima duša razgorijeva uvijek nove vatre pjesništva na kojima se grijemo pa kada sa poezijom i u poeziji umiremo. Sve u tom poetosu udruženo je kod našeg Braha, jer je on to, udružena je osjećajnost, imaginacija, intuicija, plemenitost i stihotvorstvo, sve preplićuči i rasplićući niti života, koliko zamršene toliko i jednostavne, onako kao bjelina prediva razvučenih žica dalekih postojbina preslice ili bjelina snijega po rodnoj mu Donjoj Vrbici.
Osebujnost djela potvrđuje da je neprekidno u inspiraciji i ona u njemu, nalik boemskoj strasti utisnotoj u dubini duše koja ne mari za slavu, modu i ukus epohe, ma šta god to značilo, jer Braho ima svoje sopstvene mjere i znake koji neobično i zrače i znače. Kroz kafane se kod pjesnika na posredan način reflektuju ukusi kao mjere koje ne mjere drugom već samo sebi, duboko u sebi na jedinom, ali jednom bitnom načinu i doživljaju života. I u poeziji i u prozi izranjaće ti ukusi i mjere svojim mirisima, čulima i vodičima nekog metafizičkog smisla koji to jeste i koji u tuđem smislu ne traži svoj.
Kod Braha je poezija volja za lijepim, za srećom koja progovara u slikama, onako kao romantičarska intuicija Novalisa. Kao u groznici vremena on opisuje ne samo kako je bilo, već i kako bi moglo biti. Zato se kod Braha sanjari, tumači i misli, u samom biću jezika kao iskonskom arhetipu neba njegovog zavičaja koji ga vodiljom zvijezde pokriva a on u njima sebe iznova tragalački otkriva. Upravo zbog toga on uvijek čuva i sačuva prepoznatljivu literarnu supstancu svog autorskog izraza kao prozno – poetičkog tumača stvarnosti koja mu se epifanijski otkriva a on u njoj kao takav na svoj način živi povlašćene trenutke života koji široko razotkrivaju zavjese monotonog, budeći prostore poetičkih linija nekog višeg, dubljeg smisla.
U socijalno intimnoj i geografiji i boemskoj geometriji Braho za vrle posmatrače ostavlja slike i doživljaje, anegdote, moguće zapise rečenog i još više neizrečenog kao stvarne i originalne dokaze vječno trajuće vitalnosti snažnog duha i književnog poetikusa beranskog kraja. I najgora zima na taj način kad se živi sa toplinom ljudske duše može biti ljeto. Na taj način, onoga što je u čovjeku, ono njegovo iznutra mijenja često i nepopravljivi svijet spolja. Brahov lucidni osmijeh, tjera daleko od sebe sve ono što nije za čovjeka i što nije blisko dobrom čovjeku. Nekada to kaže jasnije a nekad tek onako kao u odlutalim blijedim kolutovima duvanskog dima nenametljivo potakne vatre promišljajućeg duha onima koji su porukama, mislima i svjetovima dobra i vični i dični. „Ideali svijetle i kada ih sruše“ poetski će kazati Braho.
Onako kako je zborio T.S. Eliot: „Svaki trenutak je novi početak“ i Braho Adrović memoriše, misli, arhivira i preslaže svaki trenutak životnog i poetskog impulsa koje u naknadnom sjećanju uvodi u harmoniju tih njegovih riječi smisla, pisanih i kazanih. U tom trenu, tog kosmogonijskog uvijek novog početka, treba sabesjediti sa Brahovim knjigama proisteklim iz života, jer onako kako Braho životu odgovara časno i pošteno, tako on i svojom literaturom ostavlja život koji se ili dogodio ili će se dogoditi u nekom novom trenu početka, koji tako vitalno uvijek nov izniče, a tako još i brže na Mapi bolnih mjesta izmiče.
Bez dileme, svojim opusom Braho produžava genealogiju književne pisane riječi kraja iz kojeg je ponikao i to sa bujicom misaonih snažnih i lijepih riječi, nalik snažnom i lijepom Limu i ponosnoj limskoj dolini iz koje vjekovima za nove vjekove izrastaju i traju vrhovi književne riječi i vrhovi prostranstva poetske duše književno oslikane Objavom nezaborava onako kao što su i nezaboravna sjajna slikarska platna još jednog Beranca, Irvina Masličića.
