U slučaju smrti muža, udovica je imala pravo da ostane da živi uz svoju djecu, da ih uzgaja i vaspitava. Ako su imali muške potomke, a do muževljeve smtri su živjeli u porodičnoj zadruzi zajedno sa djeverovima, njeni sinovi su u podjeli imanja imali ista prava kao da im je otac živ.
Iako rijetko, ako je udovica bila mlada, što znači da može da rađa, na nju je vršen pritisak da pristane na brak sa nekim od neoženjenih djeverova. Postojanje leviratskog braka može se objasniti i ekonomskim i socijalnim motivima. Takav brak nije iziskivao nove troškove za svadbu, već bi brak samo bio objavljen. Ona je dobijala sigurnost zaštite i pomoći, prijateljstvo njenog roda i doma ne bi bilo pokarabašeno, a imanje se ne bi parčalo i krčmilo.
A ako bi, i kada bi bila dogovorena takva bračna zajednica, ona nije mogla biti ostvarena dok ne prođe iddet, dok ne proteknu četiri mjeseca i deset dana od smrti muža, jer je trebalo utvrditi da li je udovica nosi njegovo dijete. Ako se pokaže da je noseća (trudna, sandruga), čak i ako je postignut dogovor o njihovom braku, udovica ne može stupiti u levirat niti dijeliti bračnu postelju sa djeverom dok ne protekne četrdeset dana od porođaja. Dijete koje rodi poslije mužavljeve smrti je posmrče, a njena djeca iz prvog braka i braka sa djeverom su polubraća (polusestre).
Piše: Latif Adrović
