Piše: Ahmed Avlijani
“Srpski narod lijepo kaže da je poturica gori od Turčina” – izjavio je jučer patrijarh Velikosrpske crkve Irinej.
Namjerno kažem Velikosrpske jer ono što se oficijalno zove SPC mnogo je više velikosrpska nego li pravoslavna, hrišćanska crkva, crkva koja uči o postojanju jednog Boga svih ljudi, braće po zajedničkom praporijeklu od Adema a.s. i Have (Adama i Eve).
Ništa, inače, neočekivano i čudno, naslušali smo se kroz našu historiju od sveštenstva ove crkve i srpskoga naroda, bilo da nam dolazi kroz neposrednu komunikaciju, bilo kroz poeziju i prozu ili kroz zvanicne i poluzvanicne političke stavove, manifeste i načrtanija, i goreg i fašističkijeg od ovoga.
Ono, medjutim, što smo doživljavali u našoj historiji a što su nam činili pod blagoslovom i okriljem Srpske pravoslavne crkve i srpske države ne daje nam za pravo da šutimo i da stvari ne nazovemo pravim imenom samo zato da nam neko nebi prigovorio da smo netolerantni i da nismo spremni na suživot i praštanje, u biti da nismo spremni da budemo žrtve kada god to zatreba.
Taj nas je mazohistički obzir samo u zadnjem, bosanskom ratu toliko skupo koštao da mi na njega jednostavno više nemamo pravo.
Ali smo, ipak, obzirni.
Mazohistički obzirni.
Ili mazohistički bezobzirni prema sebi.
A kako stvari, nazvane pravim imenom, zapravo stoje?
Velikosrpska se ideja oslanja na dva ključna temelja, četnistvo i islamofobiju.
Četnistvo je od svog nastanka klerofašistička ideja duboko ukorijenjena u SPC.
Svaki fašizam je po definiciji rasistički, protiv drugačijeg, različitog i podrazumijeva sirenje straha od nekoga ko predstavlja “prijetnju” za odredjeni narod.
Za velikosrpski projekat, četnički pokret i SPC, kao nekada jedinstvenu crkvu na prostorima bivše Jugoslavije, to je dominantno turska prijetnja, ali turska koja ne predstavlja nacionalno tursku vec tursku u religijskom smislu, muslimansku, islamsku prijetnju jer je islamska vjera za balkanske prilike turska vjera. Tako su islamofobija i antiislamizam zauzeli centralno mjesto u velikosrpskom projektu i četničkom pokretu i SPC kao projektantima i izvodjačima radova tog pokreta.
Medjutim, raspadom bivše Jugoslavije, koju mnogi sa dosta prava smatraju velikosrpskom drzavom, tri njena pravoslavna naroda, Srbi, Crnogorci i Makedonci, počeli su da žive u četiri različite, nezavisne države, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i Bosni i Hercegovini.
Iako su imali svog zajedničkog “neprijatelja”; Turke (čitaj Islam), i skoro savršeno jedinstvo u nastojanjima da pitanje tog neprijatelja riješe konačno i trajno, pokušaj u Srebrenici je jedan od najpoznatijih takvih primjera, što im nije pošlo za rukom a na šta “Turci” (citaj muslimani, Bošnjaci posebno) imaju vrlo traumatična iskustva; filetizam koji se ogleda u jakoj velikodržavnoj i velikonacionalnoj tendenciji unutar SPC, koja ne priznaje ništa i negira sve što nije srpsko na ovim prostorima pa makar i sto puta bilo pravoslavno, generisao je unutarpravoslavni sukob medju Srbima i Crnogorcima.
Želeći da u tom sada nacionalnom obračunu, iako se u pravoslavnim kanonskim principima filetizam smatra jeresom, sto grublje i što pogrdnije uvrijedi i dehumanizuje Mila Djukanovića (čitaj Crnogorce ili Montenegrine kako Srbi nazivaju Crnogorce koji sebe na smatraju i Srbim) velikosrpski patrijarh je upotrijebio staru, što je ne čini ništa manje fašističkom, srpsku izreku “Poturica gori od Turčina”, čime želi reći da je Turčin nešto najgore što može biti i sa čime se nešto može uporediti.
Kroz ovaj proces dehumanizacije Bošnjaci prolaze vec dugo i polako su se na njega navikli nesvjesni dovoljno opasnosti koja se iza nje krije.
Sama činjenica da se jedna ovakva izjava prenosi kao vrhunska narodna mudrost dovoljno govori o stepenu i dubini fašizacije cijelog srpskog društva, premda je nakon rata sa kraja prošlog vijeka svaka dodatna ilustracija nepotrebna.
Dehumanizacijom “neprijatelja” i fašizacijom društva utire se put genocidu, sjetićemo se ovdje opet genocida u Srebrenici i izjave Ratka Mladića o osveti Turcima, a ovakva izjava je udžbenički primjer fašizma.
Onaj ko svjesno, a Patrijarh SPC nije neko ko nije svjestan težine onoga što govori, da jednu ovako fašističku izjavu je fašista, ma gdje sjedio, kako se zvao i kom narodu pripadao.
Sve ostalo je opasna zabluda, laž i obmana koja nas Bošnjake može dovesti u poziciju da nas iz iste rupe opet, po ko zna koji put, ujede zmija, što sebi ne smijemo dozvoliti.
Ostalima smo dužni pokazati rupu, premda su mnogi nekoć iz nje izašli, pa neka se sami čuvaju.
