Časopis za nauku, kulturu, prirodu, turizam, arheologiju, istraživanja i ekologiju – „ National geography of Montenegro“ , čiji su izdavači NVO „Nacionalna geografija Crne Gore“ i NGO „Nacional geography of Montenegro“ , a glavni urednik Branko Glišović, u svom novom broju omogućava čitaocima da putuju mističnim, bajkovitim i kulturno bogatim predjelima Crne Gore, sretajući usput nove informacije, legende, gusare, rimske puteve od Narone do Scodre, ali i pejzaže uz koje ćemo svi poželjeti da ostanemo. Ovo literarno putovanje upotpunile su ilustracije Dragana Danilovića, Dimitrija Benića i Michael Lusaba predstavljajući umjetnikovo davanje autentičnosti svakom crtežu i karakter svakom nacrtanom liku, ali i 12 infografika, tj. vizualnih prezentacija informacija.
Na prvim stranicama ovog časopisa predstavljen je kuriozitet koji nije zabilježen u istraživanjima rađenim do 1965. godine , a radi se o najtoplijoj pećini na svijetu, koja se nalazi u Podgorici , tačnije, u podnožju Veljeg brda, u naselju Tološi. U ovoj do tada najtoplijoj pećini na svijetu temperatura ne pada ispod 20 stepeni Celzijusovih, a da u pojedinim „dvoranama“ temperatura dostiže i 28 stepeni Celzijusovih.
Nakon ovog teksta koji je priredila Nacionalna geografija Crne Gore, nailazimo na mjesto o kojem su se pripovijedale razne legende, mjestu koje prekrije behar početkom proljeća, mjesto koje nosi sličan naziv po gradu iz XIV vijeka, mjesto tradicije kulture i prirode, Bihor i Petnjica. U tekstu o Petnjici opisana je raskošna priroda ovog kraja koja nas stavlja u dilemu o procjeni da li su ljepši proplanci Turjaka, Vlahova, Lađevca sa svojim bogatim životinjksim svijetom ili je, ipak, ljepša Popča zajedno sa drugim rijekama. Brojne kulturne manifestacije koje se organizuju u Petnjici uspješan su pokazatelj posebnosti Bihora. Tokom čitave godine Petnjica nudi večeri koje su ispunjene kulturnim dešavanjima kao što je „Bihorsko kulturno ljeto“, u organizaciji Opštine Petnjica, Centra za kulturu sa nekoliko nevladinih organizacija. Takođe, možemo pročitati i predstavljanje raznih književnih poduhvata kao i vidjeti radove likovnih umjetnika koji se predstavljaju na likovnim kolonijama i individualno. Uz to, nezaobilazni su i „Dani dijaspore“ , koji su posvećeni dijasporcima ovoga kraja, koji nijesu zaboravili svoje porijeklo i svoj dom, uprkos dugom boravku u inostranstvo. Upravo oni su zaslužni za to što se o Petnjici i Bihoru može čuti po čitavom svijetu.
„Riznica numizmatike i crnogorske istorije“ je rad Bojane Šupeljak u ovom časopisu u kojem je predstavljena kratka istorija novčanog cirkulisanja u Crnoj Gori od ilirskog novca, novca Balšića, Zlatnog peruna, dinara, dvovalutarnog sistema, do eura. „Prvi pokušaji kovanja crnogorskog novca vezani su za posljednje godine vladavine vladike Petra II Petrovića Njegoša. Vladika Petar II je marta 1851. godine boravio u Napulju gdje se sastao sa bankarom Rotšildom, nakon čega je došao na ideju da kuje crnogorski državni novac. Ipak prerana smrt Njegoševa, zaustavila je kovanje crnogorske monete, a tek su skoro pola vijeka kasnije otkriveni detalji Njegoševog ‘projekta’. Naime, krajem XIX vijeka su u Cetinjskom manastiru pronađeni kalupi nikad otkovanog crnogorskog novca – peruna“, piše Bojana Šupeljak.
Putujući dalje kroz Nacionalnu geografiju dolazimo do teksta Mustafe Canka i Ulcinja, „male gusarske republike“. Na istočnoj obali Jadrana smješten je ovaj grad koji odolijeva vremenu već 25 vjekova, pamteći sve priče, trgovce, svako isplovljavanje broda i rastanke između onih koje more nosi i onih kojima je sidro na kopnu. Mustafa Canka upoznaje nas sa najpoznatijim gusarima Ulcinja: Ali Korzom, Hadži Alijom, Hajdar Visiom, Adem Stavria i drugim. „Evo, na primjer, samo njihovih većih akcija 1718. godine, na kraju posljednjeg, četvorogodišnjeg osmansko-mletačkog rata (1714-1718). Krajem februara ulcinjski gusari su zaplijenili u vodama Apulije jedan Engleski brod sa 16 topova i dovukli ga sa sobom u Drač. Kako su izjavili sa Englezima su se borili 3 sata i zbog toga niko od 32 člana posade nije ostao živ. Teret na brodu sastajao se od hiljadu bačvi haringi, 40 paketa bibera, sem toga cimeta, karanfilića, šećera, olova i raznih sjemenki“. Postoje i predanja koja govore da je u Ulcinju, u svojoj mladosti, španski pisac Miguel de Servantes bio zatočenik ulcinsjih gusara. Mnogi naučnici i istraživači smatraju da se njegovo slavno djelo „Don Kihot“ dovodi u vezu, upravo, sa periodom kada je bio zatočenik, smatrajući junakinju djela Dulčineju od Toboza ulcinjankom.
Na sjevernom dijelu Crne Gore svoju netaknutu ljepotu, smješten ispod Durmitora čuva Šavnik, područije gdje mnogi posjetioci stiču utisak da je i gost domaćin. Pružajući prirodnu ljepotu, odmor, avanturu, svjež vazduh, zip line, planinarske ture i veliki broj drugih aktivnosti, Šavnik privlači veliki broj turista koji uživaju u njegovim ponudama. Takođe, jedan od razloga posjete ovoj opštini jeste i Eko selo Nevidio, koje je prvi nosilac sertifikata održivosti Ekološki znak Evropske unije, EU Ecolabel. „Tamo gdje ne dopire ni sunčeva svjetlost, čovjek i priroda odmjeravaju snage u uskim prolazima, na visokim liticama, vodenim kaskadama i pjenušavim bukovima, otkrivajući jedno drugom svoje najdublje tajne.“- odlomak iz časopisa koji govori o Šavniku.
Sljedeća destinacija koja se našla među koricama ovog časopisa jeste grad boema, umjetnika i dobrog duha, grad sa vječnim osmjehom heroja, Carevim mostom, grad pod Trebjesom, grad sa svojim morem Krupac – grad Nikšić. U ovom dijelu časopisa vidimo i infografik Nikšićkog bedema koji nam omogućava da na karakterističan način vidimo Južnu kulu, Gornji grad, Dizdarevu kuću, Ljetnju pozornicu i Osmougaonu kulu. Ovi bedemi služili su kao štit od neprijatelja, a danas su oni atraktivna lokacija brojnim manifestacijama.
„Žena ispred svog i ovog vremena“- zapisuje Danijela Đurđević, „ kraljica Jelena Savojska je kako mnogi kažu, bila najbolji ambasador Crne Gore, ne samo zbog političkog umijeća,već zbog visokih etičkih vrijednosti koje su bile odlika crnogorskih majki, kćekrki, sestara i žena.“ Kraljica Jelena rođena je 8.januara 1873.godine na Cetinju. Kao jako mlada, kao i sve žene tada, pomagala je ranjenicima u bolnicama, bila je jako druželjubiva, „na izgled nedokučiva“ i radoznala osoba spremna da uči i obrazuje se. Udala se za kralja Viktora Emanuela koji je bio kralj Italije ali i Etiopije i Albanije. Naslijedio ga je njegov sin Umberto II koji je bio i posljednji italijanski kralj, jer je u to doba Italija sa 54% glasova, monarhijsko državno uređenje zamijenila republičkim. Ponosna , brižna supruga i majka petoro djece smatrala je dan izgubljenim ako ga nije iskoristila da pomogne nekome. Jednu od legendi izdvojila je Danijela Đurđević a ona glasi: „Postoji priča da je u Montpeljeu, u Francuskoj, čula priču o ženi, majci troje djece, koja je ostala udovica i koja je živjela u velikom siromaštvu. Vozaču je dala uputstvo šta da pripremi, otišla je pravo kući kod nje. Kraljica Jelena je naložila vatru, pomogla joj da očisti kuću, okupa i nahrani djecu, donijela je ljekove i ostavila toliko novca da može sa djecom da preživi duži period. Žena kojoj je pomogla nije znala da je ona kraljica Italije. Povjerila se prijateljici kako je posjetila „svetica“ i spasila život njoj i djeci.“ Da je bila radoznala i svestrana ličnost govore činjenice da je kraljica govorila nekoliko stranih jezika, bila zaljubljenica u umjetnost, tj., slikarstvo i poeziju. Takođe, i neobičan hobi koji je kraljica Jelena imala jeste sportski ribolov i poznato je bilo da je kraljica imala preko 2.000 ribolovnih udica i mamaca. O njenoj toplini kojom je žračila govori još jedna priča iz ovoga časopisa: „ Jednom prilikom vraćajući se sa pecanja, naišla je na djevojčicu koja je sjedjela pored puta i plela. Zaustavila se pored nje i pohvalila je kako lijepo plete. Pitala je: ` Znaš li ti ko sam ja?` Djevojčica je odgovorila da zna. `Onda znaš gdje živim. Da li bi mi oplela jedne tople čarape, trebaju mi da zagrijem noge?`“ Kraljica Jelena umrla je 28. novembra 1952. godine u Montpeljeu. Od novca koji je ona donirala otvorena je 1933. godine klinika „Kraljica Jelena“ kao i veliki institut za liječenje od raka, koji i danas nosi njeno ime. Zbog svojih zasluga u medicini dobila je i diplomu medicine i hirurgije rimskog Univerziteta. Bila je nosilac velikog broja odlikovanja, od kojih je najveću počast ukazao Papa Pio XI dodijelivši joj „Zlatnu ružu hrišćanstva“. Kako zapisuje Danijela Đurđević, „ legenda o, po mnogima, najljepšoj evropskoj kraljici tog vremena, Jeleni Savojskoj, stvorena je još za njenog života, a traje do dan danas“.
U nastavku časopisa „Nacionalna geografija Crne Gore“ su tekstovi, fotografije kao i djelovi posvećeni turističkoj promociji. Naše iskustvo koje pruža ovaj časopis zapečatićemo „obilaskom“ tvrđave Medun i muzeja Marka Miljanova, tradicionalnog mjesnog centra plemena Kuč i- selo Ubli, zapečatićemo i planinarenjem do „Grla sokolovog“ i njegovoj legendi, mjestom Fundina spuštajući se do Prčnja – oaze zdravlja i drevnih građevina.
Fransis Bejkon, engleski filozof i esejista govorio je: „Za mlade je putovanje dio edukacije, za stare dio iskustva.“ Mislim da i ovaj časopis „ Nacionalna geografija Crne Gore“ za mlade predstavlja dodatni vid edukacije a za starije čitaoce vraćanje u neka pređašnja iskustva ili sticanje novih. Zato ovaj časopis svojim sadržajem pokazuje da je vrijedan čitalačke pažnje. Nakon iščitavanja stranica časopisa osjetićemo trajne i duboko urezane promjene u našim saznanjima. Prvo će nas ostaviti bez daha a onda pretvoriti u pripovjedače.
Časopis je ilustrovan odličnim fotografijama, koje potvrđuju sve ono što se kaže u tekstu. One su,čak, više od teksta, i časopisu daju novi i dodatni kvalitet.
Ovo je časopis koji doprinosi sticanju prave slike o Crnoj Gori. Svima nama širi saznanja,a strancima daje mogućnost da bolje upoznaju Crnu Goru. Ovdje je Crna Gora predstavljena, makar njeni djelovi, na autentičan i kvalitetan način naučnim činjenicama i originalnim fotografijama.
Pored pomenutih, tu su i tekstovi o vodenom svijetu Jadrana, o planinkom vrhu Everest, o vidrama – krznenim princezama, Kolašinu, misteriji iz Tuzi, nacionalnim parkovima, o Andrijevici, o skrivenom dragulju sa Lovćena, prilog o pticama, skijalištima. Časopis je zaključen prilogom Ane Uskoković i Božidarom Proročićem: „Via di Zenta – međunarodni karavanski put“.
Časopis je i lična karta turističke, ekološke i kulturološke Crne Gore. Onakve Crne Gore kakva jeste i treba da bude.
Piše: Filip Došljak
