Povodom 50 godina Izdavačke kuće „Unireks“ nedavno je objavljena knjiga i kratkih priča autora Gordana K. Čampara. Urednice edicije su dr Natalija Brajković Milikić i mr Irena Brajković Stevović, a ilustracije u knjizi, kao i korice, uradio je akademski slikar Pero Nikčević.
Moto ove knjige, u kojoj čitamo 38 priča, su riječi autora: „Često je ruka drhtala, grudi se nadimale do puknuća, a nerijetko vrele suze ispirale pogled, ali sam pisao, prisjećao se, trpio, slutio…“
Ovih 38 priča se iščitavaju u jednom duhovnom dahu, ne zato što su kratke, već zbog svoga sadržaja, tema, jezika i stila. Životne teme ovdje bivaju uramljene literarnim ramom koji tekstualnim porukama osvježavaju život. Punoća života je i u govoru i u zavičajnom zavežljaju. Kada čialac odveže ovaj književni „zamotuljak“ naći će dragocjenosti koje može da stvori samo dobar pisac, kakav je iGordan K. Čampar. Dakle, onaj pisac koji je na izvoru jezika i života. Života koji živi i razumije i jezika kojim stvara. U tom jeziku, autor pronalazi i čitaocima nudi metafore koje nas ne ostavljaju ravnodušnim i koje nas, istovremeno, čine bogatijim.
Teme i motive koje književno dočarava u ovim kratkim formama učiniće čitaoca radoznalijim i istraživački ih motivisati da u prošlosti nalaze putokaze za lijepo i uspješno.
U ovim pričama vaskrsava leksika koja je „ostala“ u nekim zavežljajima i kovčezima naših kuća prizemljuša, tavanima, i koja uvijek čeka da bude od koristi. Da sačuva prošlost. Čampar je to učinio, da kroz svoj književni tekst provuče tu starinu koja nas čini postojanijim.
Čini mi se kao da je ta leksika izašla iz usta njegove majke, pala u njena njedra, u krilo iz kojeg on uvijek uzme novi zavotuljak kao zavičajnu svetinju, odveže ga i književno upakuje u tekst. Zato su ove priče drage, tople, nježne i čitljive. One su niti koje spajaju zavičaje i generacije. One su narodni lijek koji se daje šaputanjem… One su „Pismo bez markice“, priča u kojoj Čampar zbori: „Starice moja, šaljem ti ove riječi, kojih je na vrh zuba sve manje, da te u dobru nađu i makar na tren zagrle umjesto mene“. A, zagrljaj je dar! Baš kao što je i svaki susret dar. Ima u ovoj zbirci i onih priča koje tjeraju na suze, i onih koje su suzom ispisane, kao što je i istoimena pripovijest, u kojoj Čampar pripovijeda: „Sestra. Bez njenih suza i nema korete, ne bole od njenih ni jedne više. Traju za jedan minut više, hladne kao jeza, sa izvorom pokraj srca“.
„Mjesec u maslačku“ je obasjao našu književnost emotivnim pričama. Pod književnom mjesečinom se rasprskavaju misli prema čitaocima – „nevidljivim autorovim saveznicima“. Od „Leleka“ do „Izlaska“ traje sjećanje i pričanje. Priča za pričom i priča u priči. Razdvajaju ih ilustracije Pera Nikčevića ili, bolje rečeno. čine njeno vezivno tkivo.
Prof. dr Draško Došljak