Piše: Marin Čaveliš
Stid je emocija koja se javlja kada osoba procjeni da postoji nešto zbog čega može biti izložena kritici ili potcjenjivanju. Osjećaj stida ukazuje na savjest odnosno svijest o sebi i svojem postupku kao lošem. Zato stid sprečava da se učini ono što je društveno neprihvatljivo.
Stid funkcioniše na nivou grupe. Svaka grupa određuje zbog čega se njeni članovi trebaju stidjeti. Za nepoštovanje tih normi kazna je, poniženje, obeščašćenje, diskreditacija, skandal, bruka…
Stid je emocija koja se javlja kada osoba procjeni da postoji nešto zbog čega može biti izložena kritici ili potcjenjivanju. Osjećaj stida ukazuje na savjest odnosno svijest o sebi i svojem postupku kao lošem. Zato stid sprečava da se učini ono što je društveno neprihvatljivo.
Stid funkcioniše na nivou grupe. Svaka grupa određuje zbog čega se njeni članovi trebaju stidjeti. Za nepoštovanje tih normi kazna je, poniženje, obeščašćenje, diskreditacija, skandal, bruka…
Besudna i bestidna vremena uvijek idu zajedno
Stid od svojih postupaka predstavlja pokazatelj normalnosti, kulturnog ponašanja i poštovanja usvojenih društvenih normi.
Po Bibliji, prva spoznaja koju su Adam i Eva stekli je bio stid, zbog kojeg su stidna mjesta pokrili smokvinim listovima. Za one kojima je draža Teorija evolucije, stid je prva emocija koja je odvojila čovjeka od životinje. Prema obje teorije stid je bio prvi znak inteligencije. Kako god, bez stida se ne bi mogla graditi civilizacija. On je bio temelj svim društvima i kulturama do danas.
Pisani zakoni i sudovi došli su kasnije da bi rješavali ono što stid nije mogao. Stid ima značajniju ulogu od suda u funkcionisanju društva. Da nema stida sudovi bi bili preopterećeni i postali prekomjerna stega bez pravednosti.
Do devedesetih, u Crnoj Gori stid je bio osnovni društveni regulator. Ljudi su se bojali bruke, nosa okiđenoga, crnog obraza… To su bili stari sinonimi za stigmu koja bi nastupila ako se uradi nešto od čega se treba stidjeti. Sramotom koju bi napravio pojedinac bila bi obilježena njegova porodica, bratstvo i pleme. Oni bi sami kažnjavali bestidnog člana i tako spirali ljagu koju im je napravio.
Po Frojdu je odsustvo stida prvi znak gluposti, pa u takvoj zemlji vlada glupost
U današnjem liberalnom sistemu s naglašenim slobodama pojedinca stid je izgubio značaj i moć regulacije društvenog ponašanja. Dolazak takvog sistema u Crnu Goru urušio je ostatke tradicionalnih moralnih normi na kojima je počivalo društvo.
Najbolji pokazatelj odsustva stida su tv rijaliti programi. Generacije koje su stasale u takvom okruženju ne znaju za stid i društvenu osudu neprimjerenog ponašanja.
Tamo gdje nema stida izdignu se i nametnu bestidnici koji se ponašaju bahato, bezobzirno i isključivo u skladu s vlastitim interesima, ne vodeći računa o drugim ljudima. Štoviše, oni dobijaju podršku za takvo ponašanje. Po Frojdu je odsustvo stida prvi znak gluposti, pa u takvoj zemlji vlada glupost. Tu se jedino stide pametni. Oni se stide tuđih gluposti i svoje pameti koja je nemoćna. I od tog stida – ućute.
U Crnoj Gori su često dolazila vremena kada su ljudi radili ono od čega bi se kasnije stidjeli. Tada sudovi nisu funkcionisali ili nisu služili pravdi. O besudnoj zemlji pisali su Njegoš, Đilas i drugi. O bestidnim vremenima i bestidnoj zemlji manje se pisalo. A besudna i bestidna vremena uvijek idu zajedno. I od zemlje bez suda gora je zemlja bez stida u kojoj vladaju glupost, primitivizam, nekultura i divljaštvo.
