MUP će formirati Operativni tim za borbu protiv porodičnog nasilja, saopštio je ministar Nuhodžić prije nekoliko mjeseci. Ni bolje vijesti, ni goreg povoda, jer zbilja mislim da nema većega zla od nasilja nad ženama i đecom. Nasilje nad ženama vrši se na više nivoa, a za svaki od njih možemo kazati da je ispod nivoa pravednosti i dostojanstva, „čojstva i junaštva“, koje smo inaugurisali kao osnovne principe crnogorske društvene moralnosti. Fizičko nasilje najteži je oblik nehumanog ponašanja prema ženama i krajnji izraz vaspitavanja ljudi u duhu sistema patrijarhata u kome je dozvoljeno tući ženu zbog njene neposlušnosti i održavanja moći muškarca nad njom. Stoga je ključ rješavanja ovoga velikog problema u porodici, a sazrijevanje društva i zakonska regulativa mehanizmi kojim će se on postepeno iskorjenjivati. Moramo biti uporni i strpljivi, prvenstveno u pokušajima da utičemo na svijest žena da niko, ni zbog čega i ni u jednom trenutku nema pravo da vrši nasilje nad njima. Ne smijemo podleći stereotipu da smo slabiji pol, jer time sebe stavljamo u podređen položaj, namećemo sebi poziciju onih nad kojima postoji neki jači pol, koji ima pravo nama da vlada i da nas u krajnjim slučajevima zlostavlja. Naš je zadatak da se izborimo za društvo slobodnih i ravnopravnih ljudi. Samo u takvom društvu, fizičko nasilje nad ženama smatraće se kukavičlukom i slabošću vršioca zlostavljanja. Muškarac koji vrši ma kakvo nasilje nad ženom, fizičko ili verbalno, sin je straha, jer samo strah rađa đecu koja tuku, vrijeđaju i nečasno se obračunavaju sa drugima. Hrabrost je moralna kategorija. Stoga je nasilje odsustvo hrabrosti, a nasilnik prvi među nejakima.
Velika istina je da je ekonomsko zlostavljanje žena najčešći vid diskriminacije u našem društvu. Zato vjerujem da samo ekonomski nezavisna žena, može biti slobodna, u punom značenju te riječi, a time i najmanje podložna ma kojoj vrsti nasilja. Podśećam na izvanrednu pripovjetku Iva Andrića „Zlostavljanje“ koja je objavljena 1946. godine. Da se nasilje može vršiti i na psihološkom nivou, dokaz je ova priča, kao i brojni primjeri žena koje su usljed materijalne nesigurnosti ostajale u sigurno lošim brakovima, iz kojih su, i ako su se usudile da izađu, nosile etiketu „raspuštenica“, pobjegulja ili, kako navodi Andrić, „besnulja“. Jezičke kvalifikacije nose najdublje i najsloženije vidove diskriminacije, upravo stoga što je jezik otkrivalac suštinskih (unutrašnjih) sadržaja društvene stvarnosti. Iz ovoga proizlazi da ekonomsko snaženje ove države jeste najznačajniji zadatak društva, jer se u razvijenom društvu ubrzano ostvaruju ideje o jednakosti među ljudima.
Nasilje nad ženama, koje neizostavno moram pomenuti, jeste i tradicionalni stav našega društva da rađajući žensko dijete majka na svijet donosi “tuđu večeru” ili, kako se to još kaže, “tuđu sreću”. U jeziku se, tvrdim, vrše najopasnija oblikovanja identiteta jednog društva. Porazni podaci o selektivnim abortusima u Crnoj Gori, đe su ženska đeca označena kao nepoželjna, pucanj kad se rodi sin i plač kad se rodi kćerka pokazuju da smo u osnovi mizogino društvo, koje, da situacija bude ozbiljnija, toga nije svjesno.
Ističem, u ovome smislu, značaj Istanbulske konvencije Savjeta Evrope kao najvažnijeg međunarodnog instrumenta u borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Crna Gora je među prvim evropskim državama potpisala i ratifikovala ovu konvenciju, koja je stupila na snagu 1. VIII 2014. godine, čime se obavezala da mijenja i unapređuje zakone, obezbijedi praktične mjere i sve moguće resurse u sprečavanju nasilja nad ženama i porodičnog nasilja, da inicira efikasnost djelovanja policije po prijavi žrtve nasilja, da podstiče ubrzavanje sudskih procesa koji se protiv zlostavljača vode, omogući što više bezbjednih skloništa žrtvama nasilja. Sada je naša obaveza da edukacijom i temeljnim informisanjem građana i građanki stvorimo društvo u kome će se nasilje nad ženama smatrati zločinom još i veća, jer je dobila međunarodni podsticaj.
Zlostavljanje žena u Crnoj Gori vrši se svakodnevno, u porodici, na poslu, na društvenim mrežama, u medijima, političkom miljeu, kao nepobitan dokaz da postajemo antiviteško društvo, u kome se izgubila potreba da se stane u odbranu poštenja i časti, a zarad senzacionalističkog užitka malograđana u kojima, po principima filozofije palanke, iracionalnost i banalnost nalaze svoje najplodnije tlo. Stoga, poručujem onima koji pokušavaju da naruše ugled našem parlamentu, ženama u njemu, koje, iz svoje vizure nedovršenih ljudi, smatraju najslabijom karikom, varate se da ćete u tome uspjeti. Mi nijesmo u njemu da ispunimo kvote, već da se borimo za bolji život naših građana i građanki, za ugled i dostojanstvo intelektualaca, obrazovanih i moralnih ljudi, kao i za očuvanje sopstvenog digniteta. Jake žene se ne pobjeđuju podmetanjima i uvredama, samo istinom i poštenom borbom.
Mislim slično kao Ema Goldman, žena ne može učiniti politiku boljom, ali ne vjerujem ni da je može učiniti gorom. Možemo zajedno sa muškarcima pokušati da promijenimo stvari nabolje. Možemo učiniti da svaki dan u Crnoj Gori bude borba za dostojanstven život žene, a da krik žene koja trpi nasilje postane poziv svima nama da ne ostanemo ravnodušni, jer naša ravnodušnost ubija dušu žrtve, kao nasilnik njeno tijelo i duh. Prije skoro 40 godina tri sestre Mirabal ubijene su u Dominikanskoj republici kao aktivistkinje i opozicionarke. Njihova mučka smrt bila je povod da se ustanovi Dan borbe protiv nasilja nad ženama. Ovaj dan nam je dat kao opomena da nasilje ne miruje ni u ratu, ni u miru, ali i da se najveća opasnost po naše društvo krije u ćutanju i zatvaranju očiju pred nasiljem. O njemu se mora zboriti, ono se mora kažnjavati, nasilje moramo spriječiti. Ako treba, a vidimo da treba, o njemu se mora i pjevati. Stoga, svaka čast UN-u i grupi „Who see“ za pjesmu „Moja Mare“. Ako je Mare svaka druga žena u Crnoj Gori, teško onima koji ne mare za to i zanemare ovaj problem.MUP će formirati Operativni tim za borbu protiv porodičnog nasilja, saopštio je ministar Nuhodžić prije nekoliko mjeseci. Ni bolje vijesti, ni goreg povoda, jer zbilja mislim da nema većega zla od nasilja nad ženama i đecom. Nasilje nad ženama vrši se na više nivoa, a za svaki od njih možemo kazati da je ispod nivoa pravednosti i dostojanstva, „čojstva i junaštva“, koje smo inaugurisali kao osnovne principe crnogorske društvene moralnosti. Fizičko nasilje najteži je oblik nehumanog ponašanja prema ženama i krajnji izraz vaspitavanja ljudi u duhu sistema patrijarhata u kome je dozvoljeno tući ženu zbog njene neposlušnosti i održavanja moći muškarca nad njom. Stoga je ključ rješavanja ovoga velikog problema u porodici, a sazrijevanje društva i zakonska regulativa mehanizmi kojim će se on postepeno iskorjenjivati. Moramo biti uporni i strpljivi, prvenstveno u pokušajima da utičemo na svijest žena da niko, ni zbog čega i ni u jednom trenutku nema pravo da vrši nasilje nad njima. Ne smijemo podleći stereotipu da smo slabiji pol, jer time sebe stavljamo u podređen položaj, namećemo sebi poziciju onih nad kojima postoji neki jači pol, koji ima pravo nama da vlada i da nas u krajnjim slučajevima zlostavlja. Naš je zadatak da se izborimo za društvo slobodnih i ravnopravnih ljudi. Samo u takvom društvu, fizičko nasilje nad ženama smatraće se kukavičlukom i slabošću vršioca zlostavljanja. Muškarac koji vrši ma kakvo nasilje nad ženom, fizičko ili verbalno, sin je straha, jer samo strah rađa đecu koja tuku, vrijeđaju i nečasno se obračunavaju sa drugima. Hrabrost je moralna kategorija. Stoga je nasilje odsustvo hrabrosti, a nasilnik prvi među nejakima.
Velika istina je da je ekonomsko zlostavljanje žena najčešći vid diskriminacije u našem društvu. Zato vjerujem da samo ekonomski nezavisna žena, može biti slobodna, u punom značenju te riječi, a time i najmanje podložna ma kojoj vrsti nasilja. Podśećam na izvanrednu pripovjetku Iva Andrića „Zlostavljanje“ koja je objavljena 1946. godine. Da se nasilje može vršiti i na psihološkom nivou, dokaz je ova priča, kao i brojni primjeri žena koje su usljed materijalne nesigurnosti ostajale u sigurno lošim brakovima, iz kojih su, i ako su se usudile da izađu, nosile etiketu „raspuštenica“, pobjegulja ili, kako navodi Andrić, „besnulja“. Jezičke kvalifikacije nose najdublje i najsloženije vidove diskriminacije, upravo stoga što je jezik otkrivalac suštinskih (unutrašnjih) sadržaja društvene stvarnosti. Iz ovoga proizlazi da ekonomsko snaženje ove države jeste najznačajniji zadatak društva, jer se u razvijenom društvu ubrzano ostvaruju ideje o jednakosti među ljudima.
Nasilje nad ženama, koje neizostavno moram pomenuti, jeste i tradicionalni stav našega društva da rađajući žensko dijete majka na svijet donosi “tuđu večeru” ili, kako se to još kaže, “tuđu sreću”. U jeziku se, tvrdim, vrše najopasnija oblikovanja identiteta jednog društva. Porazni podaci o selektivnim abortusima u Crnoj Gori, đe su ženska đeca označena kao nepoželjna, pucanj kad se rodi sin i plač kad se rodi kćerka pokazuju da smo u osnovi mizogino društvo, koje, da situacija bude ozbiljnija, toga nije svjesno.
Ističem, u ovome smislu, značaj Istanbulske konvencije Savjeta Evrope kao najvažnijeg međunarodnog instrumenta u borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Crna Gora je među prvim evropskim državama potpisala i ratifikovala ovu konvenciju, koja je stupila na snagu 1. VIII 2014. godine, čime se obavezala da mijenja i unapređuje zakone, obezbijedi praktične mjere i sve moguće resurse u sprečavanju nasilja nad ženama i porodičnog nasilja, da inicira efikasnost djelovanja policije po prijavi žrtve nasilja, da podstiče ubrzavanje sudskih procesa koji se protiv zlostavljača vode, omogući što više bezbjednih skloništa žrtvama nasilja. Sada je naša obaveza da edukacijom i temeljnim informisanjem građana i građanki stvorimo društvo u kome će se nasilje nad ženama smatrati zločinom još i veća, jer je dobila međunarodni podsticaj.
Zlostavljanje žena u Crnoj Gori vrši se svakodnevno, u porodici, na poslu, na društvenim mrežama, u medijima, političkom miljeu, kao nepobitan dokaz da postajemo antiviteško društvo, u kome se izgubila potreba da se stane u odbranu poštenja i časti, a zarad senzacionalističkog užitka malograđana u kojima, po principima filozofije palanke, iracionalnost i banalnost nalaze svoje najplodnije tlo. Stoga, poručujem onima koji pokušavaju da naruše ugled našem parlamentu, ženama u njemu, koje, iz svoje vizure nedovršenih ljudi, smatraju najslabijom karikom, varate se da ćete u tome uspjeti. Mi nijesmo u njemu da ispunimo kvote, već da se borimo za bolji život naših građana i građanki, za ugled i dostojanstvo intelektualaca, obrazovanih i moralnih ljudi, kao i za očuvanje sopstvenog digniteta. Jake žene se ne pobjeđuju podmetanjima i uvredama, samo istinom i poštenom borbom.
Mislim slično kao Ema Goldman, žena ne može učiniti politiku boljom, ali ne vjerujem ni da je može učiniti gorom. Možemo zajedno sa muškarcima pokušati da promijenimo stvari nabolje. Možemo učiniti da svaki dan u Crnoj Gori bude borba za dostojanstven život žene, a da krik žene koja trpi nasilje postane poziv svima nama da ne ostanemo ravnodušni, jer naša ravnodušnost ubija dušu žrtve, kao nasilnik njeno tijelo i duh. Prije skoro 40 godina tri sestre Mirabal ubijene su u Dominikanskoj republici kao aktivistkinje i opozicionarke. Njihova mučka smrt bila je povod da se ustanovi Dan borbe protiv nasilja nad ženama. Ovaj dan nam je dat kao opomena da nasilje ne miruje ni u ratu, ni u miru, ali i da se najveća opasnost po naše društvo krije u ćutanju i zatvaranju očiju pred nasiljem. O njemu se mora zboriti, ono se mora kažnjavati, nasilje moramo spriječiti. Ako treba, a vidimo da treba, o njemu se mora i pjevati. Stoga, svaka čast UN-u i grupi „Who see“ za pjesmu „Moja Mare“. Ako je Mare svaka druga žena u Crnoj Gori, teško onima koji ne mare za to i zanemare ovaj problem.
