Piše: prof. dr Draško Došljak
Monografija „Crna Gora – fotografske meditacije / Montenegro – photographic meditations“ autora prof. dr Saše Popovića, u izdanju Privredne komore Crne Gore, je pred nama. Luksuzno opremljena, kako i priliči autoru i jubileju 95 godina Izdavača, na 255 strana donosi reprezentativni presjek Popovićevog fotografskog stvaralaštva. Kniga predstavlja „fotografsko istraživanje pirode kao neke vrste vizuelnog panteizma „ a, za autora, „svako drvo u prirodi minaret je moje vjere, kada ljudi s ljubavlju rašire ruke, oni su za mene živi krst; a svaka zvijezda je i Davidova i moja“.
Saša Popović, profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta Crne Gore strast za fotografijom dijeli sa članovima međunarodne grupe fotografa Horizons Collectif čiji je i jedan od osnivača, ovom monografijom se predstavlja lirskom eksplozijom oka svog.
Monografija sadrži: Riječ autora, Prikaz monografije (Ljiljana Karadžić); Rekli su… (Branislav Strugar); Sjaj odlomka (Dragan Karadžić, Jacques Rouquette, Draško Došljak); Prikazivanje svjetlosti; Portreti pejzaža; Drago kamenje; Sanjarenje o drveću; Vedre vode; Oblaci i oblici; Nevinost bijele; Tamo, iza boja; U predvorju tajne; Biografija; Bibliografija i Indeks fotografija. Blizu 250 fotografija prava su riznica, lirika neba, zemlje i vode. Sve tekstovi dvojezični: crnogorski i engleski. Jedan, Žakov, razumljivo, i na francuskom.
Ljiljana Karadžić, u prikazu sadržanom u ovoj monografiji, pored ostalog piše: „Fotografski opus Saše Popovića, pažljivo selektiran i sabran u monografiji Crna Gora – fotografske meditacije, iskaz je umjetnikovog višegodišnjeg pasioniranog bavljenja fotografijom i promišljanja ovog medija kao najpodesnijeg sredstva za transponovanje intimnog razumijevanja prirode i sopstvenog mjesta u univerzumu. Motivsko polazište njegovih fotografija je u prirodi, ali ne kao puko dokumentarno bilježenje određenog prizora radi stvaranja uspomene ili podsjetnika na specifični trenutak i atmosferu, ili snimanje spektakularnog samosvrsovitog kadra, već je Popovićeva fotografija izraz potrebe da se pronikne u tajne prirode i dokuče odgovorina vječna pitanja postajanja i bivstvovanja“.
Branislav Strugar podvlači: „Zaljubljenik u prirodu, kao neki lutalica – istraživač, Saša pušta da ga vode osećanja i u njoj nalazi likovnost, a ti nalazi – dela otkrivaju intimna ushićenja mističnim lepotama“.
Akademski slikar dr Abaz Dizdarević u osvrtu na Popovićeve fotografije piše: “Količina emocija, osjećajnosti i spontanosti, uneseni u ograničen prostor, jesu elementi iz kojih nastaje jedno umjetničko djelo, a prof. Popović nam time govori da savršeno vlada ovim postulatima“.
Dragan Karadžić, akademik, ističe svoje zapažane: „ Delikatni planovi u prostoru, svjetlosna organizacija, probrano mjesto meditacije i snimanje, reljefnost i linearnost, razuđenost formi, daju Sašinim fotografijama lični pečat autora“.
Žak Ruket, pored ostaloga, u svom osvrtu na Popovićevu umjetnost veli: „Ovdje majstorstvo foto-aparata veliča ono što oko zapaža, predviđa, nagađa, zamišlja. Očigledno, dug pogled na smirenost bogova sa kojima je Saša upoznat i sa kojima održava bliski geofizički odnos“.
Ispred svakog ciklusa fotografija ove monografije, profesor Popović daje i svoje kratke eseje pune emocija, objašnjenja, sentenci, koloritnih sintagmi, uputa. To su nizovi poetskog oduševljenja. Tako u odjeljku „Oblaci i vidici“, Popović piše: „Iznad naših glava dešava se vizuelna drama – neprekidno rađanje i umiranje oblaka i oblika… Čini mi se da ništa kao oblaci ne može opisati duševna stanja ljudi…“. Ili u „Nevinosti bijele“: Volim bijele draperije na zimskom pejzažu planine. Volim kada zimi zrcale kristali snijega u osunčanim dolinama, kao mali svici nekakve bijele noći. Volim nevinost bijele i osjećaj nade kojim zrači“.
Sve je u ovoj monografiji poezija, ili smjena rječite poezije i slikovne. Toliko mirnoće i tišine. A tišina je okean – govor je rijeka. Tišina je jezik Boga! I nije uzaludno rečeno: Ljepote je pun svijet, ali moraš imati oči da to vidiš… ili možda srce! Popović zna kada je duša u ravnoteži, sav haos oko nas postaje savršena harmonija. Ta harmonija je ispunila ovu knjigu! Svaka stranica kao da je oplemenjena fantazijom koja čitaocu i gledaocu ne dozvoljava da se razboli od stvarnosti. Popovićeve fotografije nam ne daju da zaboravimo da budemo smireniji, svoji, da budemo baš tamo gdje je život. Ovdje i sada! Poruke njihove su: Nikad nije prekasno! I nikad nije prerano! I nikad nije premalo! I nikad nije previše! I uvijek je pravi trenutak – samo što je Saša taj trenutak pretvorio u trajanje! Podijelio sa nama – nesebično. Fotografije su ušle u naš život i postale dar.
Pred Popovićevim fotografijama se postaje pjesnik. Ili, zavisnik od ljepote, poezije i života. Ova knjiga je ispunila svoju misiju, a profesor Saša Popović je pokazao da ne treba imati previše filozofije, nego je dovoljno samo oko koje daljinama pipa! Sve je stalo među koricama knjige „CRNA GORA – fotografske meditacije“!
