Piše Draško Došljak
Magistar socioloških nauka, publicista, fenomenolog i teoretičar medijske kulture Željko Rutović nedavno je u izdanju zagrebačkog Centra za filozofiju medija i mediološka istraživanja objavio knjigu „Transfiguracija tijela – društvena i medijska značenja“. Pored naučnih radova iz oblasti teorije, kulture i filozofije medija, te sociologije politike i uklture dijaloga, mr Rutović je, pored ove, objavio i još devet knjiga.
Rutovićeva nova knjiga sadrži dvadeset i tri ogleda-studije čiji su sadržaji nagoviješteni motom ove knjige – Direrovim stavom: „Nijedan čovjek ne može biti uzet kao model za savršenu figuru, jer na zemlji ne živi čovjek koji je obdaren svom ljepotom“.
U predgovoru knjige, autor je postavio i ciljeve, a to su da studija ukaže na: percepciju dometa, posljedica i faktora globalizacije medija; karakter socijalno-kulturoloških fenomena transfiguracije tijela; sociološke aspekte negativne paradigme fenomenologije konzumerističke globalizacije; percipiranje fenomena i tendencija transfiguracije tijela; vidljivost socioloških posljedica nastalih usljed globalne medijske stereotipizcije, instrumentalizacije, kompenzacije, modifikacije, analizu postmodernih fenomena tijela, binarne dihotomije prikazivačkog koncepta tijela, i dr.
Vrijednost ove studije Željka Rutovića ocijenili su i recenzenti prof. dr Ratko Božovići prof. i dr Lidija Vujačić. U svojoj recenziji profesor Božović ističe da „Rutović ukazuje na opasnost i sagrešenja u preoblikovanju čovjekovog tijela i argumentovano brani tijelo kao uporište čovjekove samosvijesti i njegovih najintimnijih doživljaja… Vrijednost ove studije je u rijetkoj doslednosti između onoga što je postavio sebi kao istraživački cilj i njegovog iatraživanja“. Iz svih ovih, a i drugih, razloga „autorovo ukazianje na binarnu dihotomiju u prikazivanju tijela u kojoj se ispoljila autonomnost nasuprot zavisnosti, lao i na društvenu individualnost u odnosu na posledice hibridizacije medijske sfere predstavili su Željka Rutovića kao istraživača sa velikom kritičarskom energijom i nadmoćnom filozofsko-sociološkom“.
Preporučujući za štampu Rutovićevu knjigu, prof. dr Lidija Vujačić ističe da ona „otvara brojna aktuelna pitanja o funkciji, strukturi i simbolici medijske, popularne, konzumerističke kulture elaborirana, najprije kroz studije kulture, a s posebnim akcentom na sociokulturno značenje tijela odnosno na negovo ‘iščitavanje’ kroz različite, posebno medijske, diskurse i kao zbirne oznake za transdisciplinarna pokja studiranja i istraživanja čulnosti, individualnosti, kao isocijalnih režima povezivanja“.
Argumentovana Rutovićeva odbrana tijela (o kojoj govori prof. Božović) dominira u cijeloj knjizi. Rutović se pita:“Ima li tijelo jezik, ili šta je danas jezik tijela“? Na ova pitanja, autor nudi više odgovora – i drugih autora, ali i svoje. Stoga konstatuje: „Jezik tijela je neverbalni konstrukt projiciranja socijalnih uloga, posredstvom kojeg se samorealizuju identitetski ili oponašajući koncepti, sadržajno generišući ka sticanju poželjnosti, socijalne inkluzije ili emotivne refleksije“.
Jezik tijela se može ostvarivati kao biološki, ontološki i mitološki tekst. Rutović u knjizi navodi primjer da se izražavanje tijela kod književnika Dimitrija Popovića „javlja u razlićitosti svog govora: kroz antomiju, kroz frgmente njegovih oblika, kroz pokret i mirovanje, ljepotu i ružnoću, snagu i klonutost, ekspresiju i metamorfozu, stanje i smrt, kroz njegovu svetost i njegovo uskrsnuće…“ Rutović smatra da jezik tijela zavisi od građenja – konstrukta asocijacija i tu sugestiju jezika tijela ljudi čitaju na različite načine. To je put da se dođe do vidljivih ili nevidljivih događaja koji postaju integralni dio ljudske stvarnosti.
Rutović smatra da tijelo danas nema nastanjenje u dijalogu, te da je ono, na određen način zaodjenuto multimedijalnim monologom. Tijelo se ne doživljava u prizmi radosti, tuge, multimedijalni svijet je „zaokupljen čudnovatim poetikma estetsko-kulturoloških dekonstrukcija biološkog tijela“. Ono je otuđeno od označitelja. Autor Rutović smatra da je (ne)istinitost tijela u našem vremenu „kategorija sumnje, propitivanja i anticipacije ‘realizatorskih’ (ne)mogućnosti. Stoga tijelo ne ide u korak sa duhom, niti se sa njim sjedinjuje. On zaključuje da činjenica da duh želi da tijelo ide ispred njega, te da je očekivano jedinstvo ne samo neostvarivo nego i nemoguće, a to iz razloga različitih pogleda i na tijelo i na duh.
U ogledu „Tijelo – medijski narcizam“, mr Rutović posebno naglašava da industrija danas „koristi tijelo u traganju za uvijek novim identitetom i istraživanjem različitih vidova uvijek jednog istog izraza. Poput brehtovske ironije ‘tijelu’ se nudi lijek od prolaznosti. Vlasnik tijela (ko je vlasnik?) virtuelno mijenja tugu za olakšanje“. On dalje analizira ovaj problem i podvlači da u „industrijalizovanom tijelu vrijednosnog sistema ‘izgledati’ traži se zaštita i određuje psihološki supstitut posredstvom tijela koje ima (nametnutu) ulogu“.
Cjelina „Utopijsko tijelo“ ima za moto sentencu Momčila Đorđevića: „ Ljepota je komplikovan socio-biološki fenomen“. Upravo ove fenomene Željko Rutović i analizira i zaključuje: „tragajući za utopijskim ‘identitetskim snovima’ posredstvom estetsko-vizuelne komunikacije, tijelo se u svom (pre)oblikovanju suštinski pozicionira u konačnost znaka kao postvarene vizije osvajanja zamišljenog prostora (p)ostvarene tjelesnosti. Socijalna ‘prihvatljivost’ utopijskog tijela ne govori samo o formalnom karakteru promjene uloge tijela u prostoru i vremenu, već suštinski govori o strukturalnoj promjeni obrasca identitetske realizacije u čijem je središtu primat vizuelizacije“.
