Medju Bošnjacima u Crnoj Gori, glede situacije nastale nakon usvajanja Zakona o vjerskim slobodama, preovladjuju dva stava o tome kako da se postave u toj situaciji.
Jedan je da je po srijedi srpsko – crnogorsko, unutarpravoslavno pitanje koje treba ostaviti Srbima i Crnogorcima da ga medjusobno riješe.
Drugi je da treba držati stranu Vladi na čiji je prijedlog skupština usvojila zakon, ali što tiše kako ne bismo, a moguće je i ne bi bilo prvi put, ispali krivi i, ni krivi ni dužni, platili cijeli ceh.
A da li je to tek srpsko – crnogorsko, unutarpravoslavno pitanje koje trebaju riješiti medjusobno i koje nema narocite veze sa nama?
Naravno da nije.
U onom dijelu u kojem ono to jeste svakako da treba ostaviti da to pitanje Srbi i Crnogorci, pravoslavci, rješavaju medjusobno, čineći sve što možemo da to bude što mirnije i što civiliziranije jer je to u najboljem i njihovom i našem zajedničkom interesu.
U tom dijelu ovdje i poziv pravoslavnim stanovnicima Crne Gore da ovo pitanje riješe mirno, dostojanstveno i civilizirano, kako i dolikuje ljudima religioznog svjetonazora koji su upravljaju uzvišenim Božje riječi.
Medjutim, nema nikakve sumnje da je ovo pitanje ako ne više političko a ono makar jednako političko kao i vjersko.
I ne samo to, ovo pitanje je više pitanje dugoročnog, strateškog opredjeljenja države Crne Gore nego li pitanje aktuelnog političkog trenutka i izbora što će uslijediti u toku tekuće godine.
U prilog tome govori sve ono što se dešava na skupovima i oko skupova koji se organizuju povodom usvajanja Zakona o vjerskim slobodama. Od fašističko četničkih pjesama u parohijskim domovima, preko klicanja srpskom Kosovu i traženja ujedinjenja sa Srbijom do zahtjeva za postavljanje muslimana (Bošnjaka i Albanaca) na svoje mjesto, da mijese i peku baklave i rade fizičke poslove a ne da odlučuju i vode politiku.
SUKOB DVA KONCEPTA CRNE GORE
Ko god, dakle, makar i površno prati dešavanja u Crnoj Gori ne može a da ne primijeti da se u ovom trenutku u Crnoj Gori opet, po ko zna koji put u novijoj historiji, sukobljavaju dva koncepta Crne Gore.
Jedan koncept Crnu Goru vidi kao klerikalnu, pravoslavnu, srpsku zemlju u kojoj Srbi imaju historijsko nadpravo nad svim ostalim narodima; u kojoj je srpska kultura nadkultura nad ostalim kulturama; pravoslavno – srpske vjerske slobode su nadvjerske slobode nad ostalim vjerskim slobodama a SPC je vjerska nadzajednica nad ostalim vjerskim zajednicama.
Ostali bi trebali to da prihvate – ili da odu.
Drugi je koncept koncept gradjanske Crne Gore na čijem ostvarenju se, sa manje ili više uspjeha, radi već 15-ak godina. To je Crna Gora u kojoj pravo proističe iz relacije gradjanin – država i bazira se na Ustavu i zakonima donešenim u za to predvidjenim procedurama a ne iz bilo kakvog tumačenja historijskih dogadjaja često zaodjenutog deseteračkim naučno sumnjivim mitom ili legendom.
U toj Crnoj Gori su gradjanin i gradjanka, zvali se oni Amina; Petar; Vasilisa; Jozo; Shpresa ili Brusli, potpuno jednakog gradjanskog, historijskog i prava na budućnost u Crnoj Gori koja se nalazi na zemlji na kojoj su svi podjednakog domicilnog legitimiteta.
To je Crna Gora u kojoj nema prave i lažne Crne Gore, kako ovih dana imamo priliku da čujemo.
POSLEDNJA LINIJA ODBRANE GRADJANSKOG DRUŠTVA
Klerikalizacija društva u Crnoj Gori definitivno je jedna od najozbiljnijih prijetnji državi Crnoj Gori i njenom gradjanskom opredjeljenju koju je, zbog svojeg multietničkog i multivjerskog karaktera, nemoguće klerikalizovati bez neke vrste monoetniziranja i monoreligioniziranja.
Kada, medjutim, pokušam naći odgovor na pitanje: kako monoetnizirati i monoreligionizirati državu u kojoj niti jedna etnička grupa nema nadpolovičnu većinu a 30 procenata stanovništva ne pripada većinskoj religijskoj zajednici dok je u okviru nje same prisutna ozbiljna podjela po pitanju crkve? – svako rješenje mi probudi strah da zlo kuca na vrata koja odavno nisu zaključana a mnogi ukućani jedva čekaju da ih otvore i prime (ne)zvanog gosta.
Mislim da ovdje nije neophodno prisjetiti se darova tog gosta kojima nas, svako malo, nesebično daruje.
Zato se, čini mi se, ljudi koji u Crnoj Gori baštine ideju gradjanske Crne Gore, danas nalaze na poslednjoj liniji odbrane gradjanskih vrijednosti i gradjanskog društva.
U tom kontekstu ni Bošnjaci ne mogu i ne smiju ostati po strani dok se pokušava Crna Gora iz gradjanske prevesti u nacionalnu, klerikalno – nacionalističku državu i ne smiju pristati da im se, samo zato što su Bošnjaci – muslimani, oduzme pravo da razmišljaju, kritikuju i odlučuju o svojoj državi i njenom daljem putu.
Na to ne smiju pristati ni pripadnici ostalih nacionalnih i vjerskih zajednica koji Crnu Goru ne vide kao dio velike Srbije kojim će upravljati Sinod SPC ili Episkopski savjet, bilo da su nacionalno Crnogorci; Srbi; Albanci; Hrvati ili pripadnici bilo koje druge nacije, bilo da su pripadnici pravoslavne; islamske; katoličke ili neke druge vjere ili su ateisti; agnostici; …, niti bilo ko drugi ko Crnu Goru vidi u porodici prosperitetnih evropskih država vladavine prava i demokratije.
Zato je na svima nama velika, mozda i historijska odgovornost, bez obzira koliko taj termin bio klišeiziran, da stanemo u odbranu gradjanske Crne Gore jer je ona jedina realnost aktuelnog trenutka i jedina vrijednost koja je u Crnoj Gori napadnuta i u opasnosti.
Najmanje što možemo jeste da dignemo glas i da pokažemo da nas ima a da nas gradjanska svijest i kultura a ne malobrojnost čine manje glasnim, manje drčnim i manje uočljivim.
Piše: Ahmed Avlijani