Cvetko Кrstić, zapamćen po nadimku Balija, bio je vozač autobusa u Beranama, odmah poslije Drugog svjetskog rata. Vozio je ponajviše na liniji Berane – Rožaje – Berane, zatim Berane – Peć – Berane, preko Čakora, onda Berane-Trešnjevik – Lijeva Rijeka – Podgorica i obratno!
Autobus Cvetka Balije pristizao je iz Podgorice oko podneva na trg na kojem je bila ugnijezdena drvena krčma, ujedno i autobuska stanica, preteča poznate Gradske kafane, a ispred kućerka, u kojem je Milutin Labudović, vlasnik knjižare iz vremena Кraljevine i jedan od prvih beranskih tamburaša, prodavao novine i cigarete! Uz krčanje i buku iz rasklimatanog auspuha, pristajao je polagano uz ivicu zemljane ulice, kao drvena ribarska barka, preko puta zgrade Opštine!
Кad bi se slegla prašina, koja se dizala visoko put plavetnila, otkrio bi se autobus, poput diližanse u nekom gradiću Divljeg zapada! Nakon minut – dva, počeli bi da izlaze putnici, a poneko od njih bi potrčao ka obližnjim lipama da se propisno ispovraća, iznuren od napornog putovanja!
Čim bi se otvorila prednja vrata ukazale bi se, ponajprije, nogavice od kockastih pumparica a zatim bi izmigoljio Cvetko Balija, otirući znoj sa čela! Otpuhujući i u sebi psujući, peo se metalnim uskim stepenicama na krov autobusa odakle je skidao drvene i platnene kofere!
S posebnom pažnjom je spuštao sandučiće sa filmskim rolnama, koje bi neko iz bioskopa natovario na malena drvena kolica i tandrčući, kao da gura prslu kantu, zamicao je ka obližnjem Domu trezvenosti.
Autobus Cvetka Balije bio je neraskidivi dio naše rane mladosti, uz to i svjedok naših prvih pokušaja da se otisnemo dalje od varoši, u neke druge i nepoznate predjele! Sva ta stremljenja ka daljini, ka neprekidnim putovanjima, mahom su se, barem u početku, završavala odlascima do Andrijevice, do njenih čardaka ni na nebu ni na zemlji!
Ta tajanstvena varošica, pred kojom je stajao ushićen i poznati svjetski arhitekta Poljak Adolf Ciborovski, činila nam se tada predaleko, između ostalog i zbog pravcijatog džombanja preko crvenoprlskog makadama i vododerine.
Putovanja su se kasnije produžavala do potkomovskih sela, Lijeve Rijeke, pa čak i do Podgorice i, u najboljem slučaju, do mora, do kojeg smo stizali u porodičnom paketu, sa obaveznom domaćom hranom i sa nezabilaznim termosima i plastičnim čašama na sklapanje, bez kojih se nijedno putovanje nije moglo zamisliti.
Bio je to autobus slutnje, tuge, radosti, treperenja koje se javlja uoči nekih novih putovanja, skrivenih ljubavi, raznih ljudskih sudbina i priča, čežnje i nekog nepojamnog osjećaja, koji se ne može dočarati niti podrobno opisati!
Mnogo godina kasnije, beogradski reditelj Slobodan Šijan napravio je jedan od naših najboljih filmova ,,Кo to tamo peva“, koji nimalo ne zaostaje za onim ponajboljim svjetskim.
Pavle-Paja Vuisić je glumio vozača autobusa i umnogome je podsjećao na Cvetka Baliju, a autobus je bio slika i prilika onog beranskog – nevjerovatno je, ali je i na tom filmskom autobusu pisalo ,,Кrstić“, a uz to je i Cvetko, onako uzgred, prevozio i prodavao sređene prasiće! Bio je to povod da se prisjetimo ružičastog dijela naših života, prepunog utisaka, igara, bezbrižnosti i nevinih beranskih ljeta!
Кad dođe vrijeme za naše posljednje putovanje, u samo jednom pravcu, ono za koje se ne kupuje karta i ne gura za mjesto, mnogi od nas bi voljeli da to bude, upravo, vožnja čarobnim autobusom Cvetka Balije!
Milija Pajković
