Književnik, pjesnik, prevodilac, prirodnjak, dugogodišnji urednik Školskog programa Televizije Beograd, Ibrahim Hadžić, za Portal RTCG govori o svojim pjesničkim aspiracijama, ljubavi prema prirodi, posebno gljivama i insektima. Objašnjava i u čemu je bila tajna uspješnosti nekadašnjeg obrazovnog programa.
Na prostoru bivše Jugoslavije prepoznati ste kao dugogodišnji veoma uspješan urednik obrazovnog programa tada najmoćnije televizijske kuće u zemlji – Televizije Beograd. Taj period su i gledoci i stručnjaci ocijenili kao zlatno doba televizije i te vrste programa. Šta je bilo presudno da ti programi privuku toliko pažnje i budu toliko bitni?
Obrazovni program je u sebi sadržavao tri redakcije: Opšteobrazovnu, Naučnu i Školsku redakciju. Ja sam radio u Redakciji školskog programa dvadeset godina, od toga posljednjih dvanaest kao glavni urednik. Takođe želim na samom početku da kažem da je školski program na zdrave noge postavio moj prethodnik Čedomir Mirković. Ključ uspjeha programa je bio u tome što su u njemu radili urednici koji su bili fakultetski obrazovani ljudi, i svi su uređivali onu oblast za koju su bili školovani. Zahvaljujući tome, urednici su znali koga da angažuju i s kim će praviti emisije, a to je pola problema u startu riješeno. I najvažnije: osim beogradskog, vrlo jak je bio Školski program Televizije Zagreb. Mi smo kontaktirali, mi smo se naslanjali jedni na druge. Prvo je išao naš program (od 10 sati prije podne, potom zagrebački od 11 sati). U to vrijeme nije bilo drugih televizija, nije bilo kompjutera i drugih moćnih sprava koje bi odvlačile gledaoce na drugu stranu. Naš program je bio vrlo utvrđen, pola godine prije emitovanja štampali smo šemu sa terminima prikazivanja i nazivima emisija. Škole su dobijale na vrijeme te informacije, pa su nastavnici usmjeravali đake prema najavljenim programima. I još jedna važna stvar: školski program se bavio obrazovanjem, a vaspitanje smo, uglavnom, prepuštali porodici i školama. No, ne bih želio da za sebe prisvojim svu slavu koja je zapljusnula Školski program TV Beograd. U njemu su radili vrijedni urednici, a svaka televizijska emisija je kolektivna tvorevina. I kada sam bio glavni urednik ja nijesam prestajao sa izradom ili obradom emisija. Recimo, na osnovu tri realizovane serije, nastale su tri kapitalne knjige. Sa prof. Lazarom Trifunovićem, čuvenim istoričarem umetnosti, uradili smo seriju Slikarski pravci XX veka, sa arhitektom prof. Rankom Radovićem seriju Antologija kuća, sa višom kustosicom Narodnog muzeja Vanjom Kraut Kratak pregled razvoja grafike. I još želim da kažem sljedeće: ja sam sa Televizijom imao korektan odnos. Od nje sam dobio stan. Imao sam pristojnu platu, a za uzvrat pošteno sam joj se oduživao. Za nju sam radio i na poslu i kod kuće. Moj scenarij za emisiju za predškolski uzrast (Kocka, kocka, kockica), dobio je u Japanu na festivalu dječjih, edukativnih programa najveće priznanje „Gran pri Japon”. To je najveće priznanje koje je Televizija Beograd ikada dobila. Ali kada je za mene bilo najteže, nesretnih devedesetih godina, od nje sam dobio otkaz.
Koliko danas pratite rad obrazovnih redakcija televizija u regionu, posebno u Crnoj Gori i kako Vam se čini to što gledaju naši najmlađi i omladina?
Ne bi bilo korektno sa moje strane ako bih kazao da redovno pratim rad obrazovnih redakcija. Ponekada ponešto pogledam. Današnjim obrazovnim redakcijama nije lako, pored tolikih primamljivih zabavnih ili reklamnih programa, koji se vrte od jutra do sjutra. Danas je teško privući i zadržati mlade gledaoce, a i odrasle željne permanentnog obrazovanja. Gledam kako majke svojoj dječici trpaju u ruke mobilne telefone sa nekim igricama da se zabave. Djeca su zahvalni konzumenti ponuđenih sadržaja, ne odvajaju se od tih spravica, sjede mirno i gledaju pokretne sličice dok majke, ili očevi, svejedno, gledaju takozvane TV sapunice. Farme vladaju gledalištem. Takve emisije zagađuju sredinu. Guše obrazovne programe. U njima učestvuje prost svijet, a on kao takav ne može ništa pametno, osim sirovo i surovo da ponudi.
Smatrate li da je danas, uz ovoliko tehničkih mogućnosti, lakše napraviti program koji će privući djecu i mlade? Ili to posao čini komplikovanijim?
Sigurno da je danas lakše praviti emisije nego nekada. Danas jedna kamerica, da ne kažem fotoaparat, ili mobilni telefon, ima moć nekadašnje ariflex kamere koju su opsluživali asistent i sinamatelj, rasvjeta i tonac. Današnje scene šljašte od svjetla-šljokica i drugih pomagala. Vidim na odjavnim špicama sve je više potpisanih ljudi, a potreba za tolikim brojem sve je manja.
U jednom trenutku medijska kuća u kojoj ste radili, nije više trebala Vaše usluge. Da li ste nakon toga pokušali da svoje znanje i umijeće ponudite drugima?
Malo je kazati „nije više trebala Vaše usluge”, zgodan je to eufemizam. Ma kakve usluge, nisam im trebao kao ljudsko biće. Bavio sam se mišlju da krenem od televizije do televizije i da im se predstavljam. No, bio sam svjestan da se nije zaglibila samo Televizija Srbije, kao ljudsko biće nisam bio potreban nikom. A to je bilo u tom trenutku u prvom planu.
Je li bilo interesovanja iz Crne Gore, odakle ste porijeklom, da Vas angažuju ili da li ste Vi razmišljali o nekom takvom angažmanu?
Jedan oprezan poziv dobio sam od Televizije Crne Gore. Otišao sam u Podgoricu i razgovarao sa Nikčevićkom i Blečićkom. Ispovijedao sam im se. Dirnuo sam ih do suza. I na tome se završilo.
Kao svestrana ličnost svoj dar ste pokazali ne samo u medijima, nego i književnosti. Zastupljeni ste u brojnim antologijama, a Vaše pjesme su prevođena na više jezika. Je li hendikep imati više talenata, hendikep za neki od njih, koji bi mogao više da se razvije?
.Ja sam kazao da sam se televizijom, kao elitnim uhlebljenjem, bavio 20 godina, a književnim radom prije i poslije televizije cijelih šest decenija. Neskromno je da za sebe kažem da po interesovanjima pripadam tipu renesansnih ličnosti. Mene skoro podjednako interesuje priroda kao i književnost. Vjerovatno imam dovoljno energije čime mogu da opslužujem i jednu i drugu oblast. Možda to nije hendikep, već lepeza posvećenja. U meni ne žive dvije ličnosti, već jedna čija su interesovanja komplementarna.
Je li Vaš rad na leksikografiji – pisanju „Rječnika rožajskog govora“, Vaša potreba da sačuvate leksiku svog zavičaja? Mislite li da je svaki dijalekat vrijedan posebne pažnje?
Moje intresovanje za zavičajnu leksiku javilo se onog trenutka kada sam napustio zavičaj. Kažu da je to prirodno. Tada se postaje svjestan drugosti, određene riječi ne postoje u jeziku novog „zavičaja”. I krenuo sam od prvih fakultetskih dana da bilježim te riječi. I danas ih bilježim. Skupilo se preko 5000, što nije mali fond. Mislim da je svaki dijalekat vrlo važan. Nije riječ o tome da on zamijeni standardni jezik, već da pojedine riječi, koje ne postoje u standardnom jeziku, uđu u njega. Ako neko bude pažljivo pratio popis „mojih” riječi, otkriće puno starih-prastarih značenja koja mogu biti korisna za standardni rječnik i njegovu etimologiju. Recimo, kada kažem Rim (imenicu napisanu velikim početnim slovom), ja mislim na grad Rim, na prestonicu Italije. A kada kažem bijaše se okupio rim naroda (imenicu rim sa malim početnim slovom), ja kažem da je na skupu bila masa naroda, nepregledan boj ljudi. Zar vam to ne otvara oči za tu drugost. Moja devedeset petogodišnja majka reći će vam danas „narod se mlogo izrimijo”, ona hoće da kaže da se narod danas mnogo iskvario. Istoričari tvrde da je do propasti rimskog carstva došlo zbog toga što je narod postao dekadentan, raskalašan i razvratan.
.Ponavljam još jednom: dijalekti nemaju namjeru da zamijene standardni jezik, već samo hoće da ga obogate, i da ukažu na brojne jezičke specifičnosti. Meni je jedan lingvista kazao da je svaki dijalekatski rječnik vredniji od monografije pisane o tom kraju. Dijalekatski rječnik ukazuje na frekfenciju pojedinih leksema, pa se na osnovu toga može zaključiti čime se taj narod bavi, kakve je naravi, kakvo je njegovo okruženje i još sijaset drugih karakteristika što ni jedna monografija ne može da predstavi. Karakteristika mog štampanog rječnika je u jednoj vrlo specifičnoj i inovatorskoj stvari. Naime, ja sam sa kolegama piscima (Čudić, Donić, Milišić) 1970. godine snimao u Rožajama nekoliko emisija za III program Radio Beograda. Tonske matrice sačuvao sam, pa sam ih predao izdavaču Rječnika (ICJK), a on ih je umnožio i kao CD priključio uz svaki primjerak moje knjige. Danas niko više nije živ od učesnika tih emisija, to su ljudi koji su mahom bili rođeni početkom XX vijeka. Njihov govor (na razne teme) može se nazvati jezičkom arheologijom.
Šta Vas je motivisalo za poeziju na “rožajskom jeziku”?
Budući u moru jezičkih problema, plivajući ili se daveći u njima, javila se ideja da napišem jednu zbirku pjesama koja će biti urađena u duhu rožajskog dijalekta, potkrijepljena internim rječnikom. Znam da to nije književni presedan, jer, uostalom, na čemu Matija Bećković cijelog života piše pjesme? Nije li to neki ne baš definisan, recimo, rovačko-crnogorski dijalekat? Hrvatski pisci Vladimir Nazor, pa Ivan Goran Kovačić, pa Mate Balota, pa Krleža, pisali su i na dijalektu. To se isto može odnositi na prozu srpskih pisaca Bore Stankovića, Stevana Sremca, Dragoslava Mihailovića. O sadržaju moje dijalekatske knjige poezije „Maternji jezik” neću ovde govoriti. Ona je poseban slučaj; majka prati razne situacije i prilike, od odrastanja praunuka-unuka, djece, svojih snaha, komšija, do opšte životne ili političke situacije. Iz tog razloga zbirku sam nazvao „Maternji jezik”, jer je knjiga i bukvalno napisana na majčinom jeziku.
Prije tri godine dodijeljena Vam je i nagrada „Risto Ratković“ za knjigu poezije „Duge senke kratkih pesama“. Koliko Vam znače nagrade i jeste li zadovoljni svojim mjestom u književnoj i uopšte društvenoj javnosti Crne Gore?
Ja danas imam 74 godine i zbilja nelogično je da se sada ponosim književnim nagradama. One su mogle nešto značiti u mojoj mladosti, a i u mlađim pjesničkim danima, danas više ne. Danas mi ta priznanja najviše znače u užem krugu prijatelja i u porodici. Neka moji najbliži vide i neka mi oproste zašto sam ustajao u pet izjutra i svakog dana radio do 9, izbjegavajući sve druge kućne obaveze. Recepcija Ibrahima Hadžića, Rožajca rodom, Beograđanina po mjestu života, donekle postoji u Crnoj Gori. Ne mogu ja zahtijevati više. I to što se nalazim sa jednim odlomkom priče u udžbeniku za VI razred crnogorskih osnovnih škola, iz programa iz 2005. godine, valjda kao Musliman-Bošnjak, pravi mi grdne probleme. Kada se odnosi između Srbije i Crne Gore zagade, novine, a prije svega dopisnik Politike iz Crne Gore, potegnu moje ime i kažu da sam svojim prisustvom istisnuo iz crnogorskih čitanki tetka Desu i čika Jovu. Trenutno pripremam rukopis pjesničke knjige za ediciju „Nova Luča”, koju su pokrenule četiri udružene crnogorske institucije. Lijep je to pjesnički poziv. U toj knjizi (Krugovi) naći će se izbor iz svih mojih petnaestak pjesničkih knjiga, kao i jedan izbor novih, neobjavljenih pjesama.
Posvećeni ste i proučavanju prirode? Koje Vas oblasti najviše interesuju?
Imam 74 godine, a izučavanjem gljiva bavim se od 1987. godine, dakle punih trideset godina. Imao sam 43 godine kada sam se za njih zainteresovao. Zar je to malo? Zar to nisu pet-šest svršenih fakulteta ozbiljnog, prilježnog studenta. Moje izučavanje gljiva ima taj karakter. Objavljivao sam o gljivama i svijetu mikologije tekstove u zemlji i inostranstvu, u stručnim i popularnim časopisima, objavio sam devet knjiga o gljivama, prve za Srbiju i Crnu Goru, posljednje dvije imaju direktnu vezu sa Crnom Gorom: jedna se zove „Zvezdače Srbije i Crne Gore”, autora prof. dr Jelene Vukojević i moje malenkosti. Knjigu je štampao Biološki fakultet u Beogradu, a druga knjiga „Gljve Crne Gore – Katalog gljiva rožajskog kraja”, već je u štampi. Izdavači su Agencija za zaštitu prirode i JP Nacionalni parkovi Crne Gore. U ovoj knjizi predstavljeno je oko 900 vrsta gljiva koje sam na rožajskim terenima za ovih trideset godina otkrio i identifikovao. Među njima ima vrlo mnogo novih za Crnu Goru, ali i za Balkan, pa i Evropu.
Ljubav prema gljivama bila tolika da je izmislio i sopstvenu tehniku livenja otisaka gljiva u razmjeri 1:1, (Foto: privatna arhiva)Koliko sam bio preplavljen (opsjednut) gljivama potvrdu za to može dati moj višestruki prilaz ovim „životinjama koje ne hodaju” pa sam, da bih ih trajno posjedovao, izmislio sopstvenu tehniku livenja otisaka gljiva u razmjeri 1:1. Imam preko stotinak tih unikatnih gipsanih objekata. Imam nekoliko hiljada fotografija gljiva, imam oko 800 otisaka spora gljiva koje nazivam „banka gena” itd, itd. Vidite, najviše volim da za kraj vašeg pitanja upotrebim uzrečicu itd, itd, jer, zbilja, nema kraja mojim interesovanjima kada su u pitanju gljive, a i književnost.
Vaš doprinos proučavanju flore i faune Crne Gore, posebno Rožaja, je sve zapaženiji. Recite nam nešto više o tome?
.Osim gljiva zabilježio sam oko 400 rožajskih moljaca (noćnih leptira), prelijepih i širem građanstvu potpuno nepoznatih, pa preko 100 dnevnih leptira koje sam na rožajskim terenima otkrio zajedno sa doktorom Rifkom Mukovićem, među kojima su svi sa crvene liste Crne Gore, a i Hrvatske i Srbije. Imam veliki broj snimljenih insekata, a i prirodnih pojava za koje nisam dobio odgovore od ozbiljnih stručnjaka šta predstavljaju. Brinem ko će sve to moje naslijediti i ko će razumjeti čemu to služi.
Koliko na Vaše interesovanje za prirodu utiče povratak zavičaju, rodnim Rožajama?
_resize.jpg ".")
.Ja sam vrlo prirodnjački aktivan i u Beogradu. Od samog početka imao sam sistematičan odnos prema gljivama u mom životnom okruženju. Šest godina obilazio sam u raznim periodima rječno ostrvo Adu Ciganliju, gdje sam zabilježio oko 250 vrsta gljiva. Zahvaljujući dvjema vrstama, vrlo rijetkim za naše krajeve, pa i šire (Geastrum melanocephalum i Myriostoma coliforme) pronađenim na Adi Ciganliji, prije dvije godine gornji dio ostrva proglašen je zaštićenom zonom. Dvije godine sam istraživao gljive Botaničke bašte u Beogradu, gdje sam u Bašti, a i Stakleniku otkrio oko 120 vrsta gljiva, nekoliko novih za Srbiju, kao i čuveni crni tartuf. Jedan sam od osnivača Mikološkog društva Srbije, kao i jedan od urednika gljivarskog časopisa „Svet gljiva”. Za prva četiri broja ovog časopisa donosio sam u Beograd štampane korice iz Rožaja.
Četiri godine bio sam aktivan član Foruma o biološkoj raznovrsnosti Srbije.
Koliko ste uopšte vezani za rodni kraj? Čini li Vam se nekako prirodnim da svaki čovjek želi da se vrati onamo odakle je krenuo? Da zaokruži život?
Bio sam pupčanom vrpcom vezan, sada više nisam. I mislim da ne mora biti takav prozaičan kraj – povratak u zavičaj da se umre. Nismo slonovi. Na neki način razočaran sam stanjem duha u Rožajama, kako mladih, tako i starijih. Osjećam neki čudan otpor preme meni i mojoj porodici. Jedan čovjek mi je kazao: znaš, ne vole vas mnogo ovdje. U zavičaju sam skoro uvijek sam. Događalo mi se da sam u društvu nekog svog zemljaka i njemu zazvoni telefon. Ja vidim on ne smije da pomene da je u društvu sa mnom. Ne znam zašto. Ja hoću svima da pomognem, hoću neupućene da uputim. Izgleda da se oni toga boje. U Rožajama sada ima puno doktora nauka, puno fakultetski obrazovanih ljudi, ali ta intelektualna energija ne osjeća se ni u jednom segmentu. Rožaje je prebogato crnogoričnim šumama, ali još ni jedan inženjer šumarstva, kao ni botaničar, nije se pozabavio pitanjem koje sve vrste ili varijeteti jela i smreka rastu na rožajskim terenima. U Beogradu, u mom društvu nezavisnih intelektualaca, vrlo mnogo koristili smo izraz „kulturni model”. Kada je Rožaje u pitanju ja taj pojam „kulturni” proširujem na politički, na vjerski, na porodični i svaki drugi model. Ni jedan od pomenutih modela ne može se bez ostatka primijeniti na moj rodni kraj. Sve je to tamo razmazano, razlijepljeno, licemjerno i dvolično. Ljudi iz sjenke upravljaju životima drugih. Kažem iz sjenke, ne zato što se skivaju, već što nemaju upečatljiv intelektualni habitus.
Biljana Babović
