AUTOR: Miraš Martinović
Aldemar poput kakvog srednjevjekovnog maga, u svojoj alhemijskoj radionici, miješa boje i ideje, sav vasioni svijet. Iz te radionice, izlaze krajolici i predjeli, ljudi i gradovi, raskršća i sjećanja, putevi, s aurom koju svemu daje ovaj mag boja i linija, koja se stvara i isijava iz čovjeka, predjela, gradova… Tako nastaju gradovi, kuće, krovovi, ljudi, kojima on daruje svoju svjetlost, koja na svakoj njegovoj slici, isijava iz pradubina…
Ove riječi sam zapisao povodom novske izložbe Aldemara Ibrahimovića u Galeriji Josip Bepo Benković, a povod za ovaj razgovor je nedavna izložba u Francuskoj, o kojoj nam poznati slikar kaže:
„Prije svega da kazem nesto o gradu Nimu, gdje sam već imao samostalnu izložbu prije tri godine. Grad je poznat po rimskoj areni iz prvog vijeka n.e. kao i čuvenom akvaduktu Pont du Gard, koji je u neposrednoj blizini. U gradu koji ima oko sto pedeset hiljada stanovnika ima na desetine galerija, tako da sam i ja na poziv mog starog prijatelja Žaka Ruketa, imao izlozbu u Galeriji ATELIER DU 11. Izlozba je postavljena u ponedjeljak 18.06. a svečano otvaranje bilo tek peti dan 22.06. 2018… Taj princip, tek peti dan mi je nešto novo iako sam već imao četiri samostalne izložbe u Francuskoj. Naravno, galerija je svih tih dana bila otvorena… Organizator se potrudio da me tih dana upozna sa poznatim likovnim umjetnicima iz tog dijela Francuske kod kojih sam boravio u ateljeima. Poseban utisak na mene je ostavio Žoze Pires, slikar iz Nima koji ima međunarodnu reputaciju i koji radi u ateljeu za koji slobodno mogu reci da nisam bolji vidio. Samo otvaranje izložbe je proteklo uobičajeno uz veoma dobru posjećenost što me je naravno učinilio zadovoljnim…“
Vaše slike imaju posebnu magiju, stil, individulanost. Iako je slikaru najteže da tumači svoje slike, moguće je da iskaže svoju poetiku, onu nit koja svakog umjetnika odvaja i izdvaja, čini ga drugičjim i različitijim od drugih…
Pa, suština modernog likovnog izraza leži u subjektivnom prikazu objektivne stvarnosti, i ja se naravno, što svjesno, što podsvjesno, drzim toga.
Transponujem prirodne strukture i teksture u likovnu formu koja govori o meni, podneblju i zemlji iz koje dolazim, naravno sve to kroz urbane detalje i ljudske siluete koje daju posebnu dinamiku, dimenziju samoj kompoziciji slike… Ustvari, to je, fragmentacija moje životne stvarnosti predstavljena putem linije, boje, strukture… na ravnoj plohi.
Vi očito imate svoj univerzum, a tu privilegiju imaju samo rijetki. Šta čini taj Vaš univerzum i kako ga osjećate u slikama i u sebi?
Pa mislim da su upravo ti urbani pejzaži ili ambijenti koji su plod nekih mojih nostalgičnih “slabosti“ suština mog rada. Ima tu i reakcije na našu (nažalost) urbanu destrukciju posebno prema starinama, koje smo nemilosrdno uništili ili još uvijek uništavamo. Sve su to razmišljanja ili strujanja kroz moju glavu koja jednostavno pokušavam prenijeti na platno.
Vi ste sa svojim slikama proputovali zemlje i gradove regiona. Prije neku godinu ste imali u Zagrebu izložbu, prodato je gotovo polovina postavke….Da li se teško rastajete sa svojim slikama?
Da, da, Prije šest godina u organizaciji naše zajednice u Zagrebu, imao sam izložbu u Galeriji Zvonimir i to mi je jedna od najbolje organizovanih samostalnih izložbi koju sam imao (48). Prodaja je bila odlična i naravno da je i to jedan od lijepih trenutaka koje umjetnik doživi ali takođe svaki rastanak sa svojim radovima nije lak, no, na pomisao da će oni biti tamo negdje čuvani i da će nadživjeti i samog autora čine čovjeka srećnim….
Vaš atelje je u Vašem rodnom gradu, Rožaje, imao sam priliku da posjetim taj prostor – radionicu u kojoj se dešava alahemija boja, nastajanje svjetova. Kako slikate, da li je to dnevni rad ili periodični i koliko slika godišnje naslikate?
Uglavnom nastojim da radim svaki dan, ustvari da provodim u ateljeu. Nastojim biti što više tu. U posljednje vrijeme radim u jutarnjim satima jer mi najviše odgovara dnevna svjetlost, tu je naravno i radio koji slušam redovno…
Predjeli Rožaja i sam grad zrače na Vašim slikama posebnom aurom koju stvarate bojama: tu su arhitektura grada i arhitektura predjela, ljudi koje pretpostavljam srijećete i, a da oni ne znaju, nastavljaju da žive na Vašim slikama.
Ima i toga, neka fleka, neki premaz prilikom podslikavanja me nekada asocira na neki lik kojeg znam ili sam znao i ja mu samo naglasim tu prepoznatljivost ili karakternu crtu koju nekada i drugi prepoznaju a nekada samo meni nešto znače. Sve to nastaje gotovo spontano ili slučajno, kao u nekoj igri ali naravno uz maksimalnu kontrolu i poštovanja slikarskih vrijednosti.
Koliko je bitno mjesto odakle potičete, duh mjesta? Osjeća se na Vašim slikama!
Mislim da je to suština svakog umjetnickog stvaralastva, prepoznatljivost kroz djelo osobe koja je stvara. Ko je i odakle, sto čini u neku ruku i karakter samog stvaraoca… Takođe mislim da onaj stvaralac koji izgubi tu nit, vezu sa svojim zavičajem i porijeklom, nije na dobrom putu i da mu je rad unaprijed osuđen na neuspjeh.
Prošlu godinu je obilježilo nekoliko izložbi, pa da na njih podsjetimo, ali i da obzanimo planove za budućnost, moguće izložbe u ovoj, možda i narednoj godini.
Od aprila prošle godine u Podgorici, pa sve do ove u Nimu, bilo ih je sedam, i sad mislim da bi dobro bilo da neko vrijeme stanem sa izlaganjem, jer da bi se malo utisci slegli i vidim šta dalje, da li nešto mijenjati ili ne? Nastojaću da u narednom periodu apliciram za neke gradove i galerije gdje se do sada nisam predstavio.
Gdje biste voljeli da izlažete?
Volio bih da to bude neki od gradova kao što su Ljubljana, Beograd i možda opet Zagreb…