SIDRAN!
(Zdravo, Bosno! – umjesto – Zbogom, Bosno!)
Piše: prof. dr Draško Došljak
Vijest o smrti akademika, pjesnika, proznog pisca, scenariste Abdulaha Sidrana (1944 – 2024) – prisjećanje i posljednji pozdrav.
„Radost pisanja“ – veli Sidran „mogu doživjeti samo u trenucima istinskog poetskog nadahnuća, i tu sam napravio nedavno jednu pjesmu, za koju vjerujem da je važna sve više i više. Za mene je to dovoljno. Ja neću prositi nikakvu naklonost“. Ipak, zaslužena, čitalačka naklonost za knjige poezije, proze, scenarija: „Šahbaza“, „Kost i meso“, „Sarajvska zbirka“, „Bolest od duše“, „Sarajevski tabut“, „Zašto tone Venecija“, „Pjesme“ (izbor); „Potukač“, „Prepoznavanje prirode i društva“, „Sjećaš li se Dolli Bell“, „Otac na službenom putu i drugi scenariji“, „Zdravo , Bosno, stižem iz Sarajeva“ (putopisi i zapisi), „ A Nurija veli“, „Oranje mora“, „Otkup sirove kože“, „Suze majki Srebrenice“, „Sarajevska zbirka i druge pjesme“, „Morija“, „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“…
Ako bi se u „bošnjačkoj pjesničkoj vertikali XX stoljeća uspostavljali oni primarni međaši njezine sveukupne jednostoljetne književnostvaralačke uvjerljivosti, onda bi, uz imena, Ćatića, Kulenovića, Dizdara, neizostavno moralo stajati i ime Abdulaha Sidrana“, zapisao je književnik Hadžem Hajdarević, koji Sidrana očekuje u nebeskoj biblioteci.
Neprolazna Sidranova poezija i u njoj jedna strofa:
„Ništa mi zapravo nije. Šta jeste, ne
boli. Kako da
Vam kažem? Sklopljenih očiju,
strašan i ružan,
nekakav, u tami, vidim lik. Gledam
ga, gleda me,
dok o njemu krojim slik. Da mu
dadnem oblik“.
Abdulah Sidran, pisac koji je davao nepogrešive dijagnoze, nudio rješenja, vidao rane, i u poeziji, prozi, dnevnicima, i intervjuima. Intelektualac koji je razumio svoje vrijeme, Sarajevo – šeher sevdaha i Bosnu – divnu, milu, lijepu, gizdavu. Znao je, osjećao, poručivao: „Kada danas nama, na način mržnje ili sprdnje – govore da su Bošnjaci nov ‘izmišljen’ narod da je bosanski jezik ‘izmišljen’ jezik, treba im reći da nije nov narod, niti je nov jezik, nego su nova pravila kojima mi u društvu reguliramo tu materiju. Dosadašnja pravila napravio je najbrojniji i najjači, manjeg i slabijeg nije pitao šta o tome misli. Nema, dakle, novih naroda i novih jezika, nova su samo pravila“. Jezik je bio Sidranov zabran, a riječi alat.
Neka snagu zaborava nadvlada snaga sjećanja na pisca koji nam je ostavio sarajevske emocije i jednu knjigu punu „ljudskog znoja, ljudske krvi, ljudskih suza i patnji“. Knjigu opomena! Putokaze etike!
Zdravo, Bosno! Doviđenja, Avdaga!
