…Pjesnik, pripovjedač, romansijer, književni kritičar, antologičar, dramaturg, pozorišni komentator, prevodilac sa ruskog jezika, urednik, Božo Bulatović rođen je 6. januara 1927. u Mojkovcu....
Piše: Radoslav Pajković
Nijedan naš pisac nije bio kritičan prema sebi i svom djelu koliko Božo Bulatović. Takvih otvorenih i javnih izjava ima u brojnim štampanim tekstovima i razgovorima, a prisjetimo se samo da je ovaj pisac svojem prvom tomu iz Cjelokupnih djela („Jesenje“, poezija) – napisao i objavio Antipredgovor! Svojevrsne samokritičnosti i skromnosti ima čak i u ličnoj korespondenciji koju je vodio sa prijateljima, potencijalnim cjenjivačima i presuditeljima. Koverta u poštanskom sandučetu za Bulatovića nije bila obično pismo, već poruka, ispovijest, priznanje – kako mu u tom trenutku srce kuca. Uz brojne razgovore s njim, s druge strane, Bulatović je, na opet osoben način, intervjuisao i niz značajnih ličnosti, a najpoznatiji su njegovi razgovori sa Mihailom Lalićem, Jurom Franičevićem Pločarom, Čedom Vukovićem, Mihailom Gazivodom, kao i iz kruga svojih vršnjaka (Radoslav Rotković, Dragutin Vujanović, Vojislav Vulanović, Sreten Perović, Veselin Đuretić). Veoma su upečatljivi i njegovi intervjui sa ruskim piscima – Iljom Erenburgom, Jevgenijem Jevtušenkom i Vasilijem Aksjonovom.
Međutim, kako to na ovim trusnim prostorima nerijetko biva sa izuzetnim ličnostima, Bulatovićev „novi društveni i kulturni život“ počinje datumom njegovog fizičkog odlaska. Na godišnjicu smrti, avgusta 2010., u Mojkovcu mu je upriličen omaž, te ustanovljena književna nagrada „Božo Bulatović“. Bulatović je jedan od tri velika prevodioca ruske književnosti na teritoriji bivše SFRJ, sa uglednicima i klasicima Miodragom Pešićem i Slobodanom Markovićem.
≪… Vaš sugrađanin i savremenik svakako je najveće crnogorsko prevodilačko, kritičarsko i antologičarsko ime kad je u pitanju ruska književnost i kultura. Specijalno naglašavam ne samo prevodilačko, jer široki kulturni krugovi znaju ko je preveo, na primjer, „Uzoranu ledinu“ Mihaila Šolohova, ali i čiji je feljton južnoslovenskim čitaocima „otkrio“ život i djelo ruskog Nobelovca. I ne samo to, Bulatović je u jednoj zapaženoj polemici sa univerzitetskim autoritetom kakav je je dr Dragan Nedeljković odbranio slavnog Mihaila Šolohova od klevete da je plagijator,≫ podsjetio je tada Mojkovčane nj.e. Jakov Gerasimov, ambasador Ruske Federacije u Crnoj Gori.
Još za piščevog života, ali bez njegovog insistiranja, prijatelji i porodica okupljeni oko Crnogorskog kulturnog centra u Podgorici, započeli su objavljivanje njegovih Cjelokupnih djela. Projekat je u ovom trenutku na sredokraći puta, sa devet izišlih tomova, a procjena je da bi se sa dvadeset knjiga moglo zaokružiti djelo, koje e sa još rijetkima, obilježiti jednu crnogorsku epohu. O trećem naslovu iz ove edicije, knjizi pripovijedaka „Zapisi o bezimenom“, antologičar i književni kritičar Milorad Stojović je rekao: ≪ U knjigu „Zapisi o Bezimenom” ušle su, po autorovom izboru, proze koje su nastajale od šezdesetih godina do danas. Moglo bi se reći da je to antologija Bulatovićevih pripovjedaka. Nijesu tu sve proze jednake umjetničke vrijednosti, ali dobar dio knjige neusmnjivo ma antologijski značaj, poput priče “Lelek kao metak”…. ≫ Drugi i četvti tom Bulatovićevih djela su romani, o kojima pjesnik i kritičar Bogić Rakočević kaže:
≪Roman „Karaula“ slovi za najkvalitetnije Bulatovićevo djelo, a ja se svrstavam uz one koji smatraju da je „Ubojtak“ bolji. Činjenica je da je „Karaula“ u vrijeme svog pojavljivanja bio neuobičajen roman, čak hrabar književni poduhvat u ondašnjoj jednoobraznoj, unifornoj našoj književnosti. Tu se pisac poigrava s ustaljenom romanesknom strukturom gdje je, kako kaže, sasvim iživio neke svoje stilsko-jezičkokompozicione npulse.
Naziv romana „Ubojtak“ ima širu simboliku od doslovnog imenovanja rječnog kamena koji se koristi za liječenje uboja. Možemo ga tumačiti i u kontekstu ublažavanja i prevazilaženja jedne u nizu kontinuiranih crnogorskih nevolja prošlog vijeka. Radi se o komitskom pokretu. Ovom knjigom, kao što, „Besudnom zemljom“ to radi njegov slavni zemljak Milovan Đilas, Bulatović upečatljivo slika svoj zavičaj, predočava nam uzbudljive i maštovite zavičajne slike, bajkovita mjesta mojkovačkog kraja kao raznovrsne nemire kroz koje preispituje uspomene i sve ono što ulazi u njemu bliski svijet…≫
Kako dalje tvrdi Rakočević, Bulatoviću zavičaj služi i kao bogato jezičko izvorište. On sakuplja gotovo zaboravljene riječi kao davno izgubljene bisere i to jezičko bogatstvo čini posebnu vrijednost romana „Ubojtak“.
Bulatovićev dijapazon interesovanja i uspješnog bavljenja, zalazio je, pored književno- kritičkog, i u najdublje pore političkog, identitetskog i kulturološkog. Stoga je i Jevrem Brković u nekrologu zapisao:
„… Božo Bulatović je imao književne i ideološke hrabrosti da Milovanu Đilasu, članu ondašnjeg Brozovog Politbiroa, ozbiljno, čak u humornom tonu, skrene pažnju na njegovo egzaltirano oduševljenje romanom Oskara Daviča Pesma, stavljajući ga u istu ravan s Gorskim vijencem, pa i uz neke ideološke prednosti! Božo Bulatović je „druga Đida“ pozvao na javnu polemiku, gdje bi, da se odazvao,za razliku od Bulatovića, imao ozbiljnih problema da makar djelimično dokaže svoju egzaltaciju!“ U vrijeme polemike sa Đilasom, 1953, Božo Bulatović imao je 26 godina! Savremeni kulturni analitičar Lazar Rumenović, notirao je povodom prvih knjiga iz Cjelokupnih djela ovog pisca:
≪… Gotovo da je neponovljiva pojava u nacionalnoj kulturi tako svestrana i ostvarena ličnost kao što je Mojkovčanin Božo Bulatović≫, dok i mr Blagoje Vujisić, glavni urednik časopisa „Odzivi“, u kojem je Bulatović ostao zapamćen književnim uglednikom, u uvodnom tekstu jednog od brojeva, kaže: ≪ … Ostaće upamćen kao svestrana ličnost nacionalne kulture ne samo zbog svojih romana, pripovijedaka i poezije. Ovo ističemo najvećma zbog činjenice da Bulatović važi za začetnika i utemeljivača crnogorske književne
kritike i najplodnijeg crnogorskog prevodioca…≫
Takođe, u okviru cjelokupnih djela ovog pisca biće štampana i knjiga dramskih tekstova, od kojih su neki već izvođeni u teatrima širom negdašnje Jugoslavije. Tako i kritičar Vlatko Simunović ne krije oduševljenje nakon uvida u nove, dosad nepoznate piščeve radove, pa kaže:
≪ … Ostavio je hiljade zapisa koji svjedoče kakav je srećan spoj znanja, talenta i zanata bio čovjek koji je živio život dosljedan sebi i svom poimanju slobode. Erudita i esejista. Romansijer i prevodilac. Pripovijedač i dramski pisac. Putopisac u čijim zapisima nema ničeg suvišnog i jeftino melodramatskog. Beskompromisan književni kritičar koji ne prihvata tiraniju dnevnih potreba, političkih i estetskih. Rijedak, možda i jedinstven slučaj u crnogorskoj književnosti. Svaki njegov tekst je cigla koja u zidu ima svoje mjesto, za nju unaprijed određeno…≫
Poznati crnogorski književni analitičar i pjesnik, Borislav Jovanović, u „Pobjedi“ i „Medijskim dijalozima“, objavio je zapažen naučni rad pod naslovom „Mladi oponent potrošenoj literaturi“, oslonjen upravo na prvih osam tomova iz Bulatovićevih Cjelokupnih djela, za koje kaže da je riječ o obogaćenju, zapravo proširenju, crnogorske književne imovine, poentira;
≪… A, ono što je paralelno sa ovim, i neosporno u cijeloj ovoj posthumnoj priči, jeste da je Božo Bulatović i jedan od najobrazovanijih crnogorskih pisaca 20. vijeka. Zašto je riječ o otkrovenju? Zato što crnogorska književna javnost, nije imala pravi uvid u sve što je Božo Bulatović napisao – posebno u prvih dvadesetak godina svog intezivnog i poletnog bavljenja literaturom.Sada, kad opravdano priznajemo da stvaralac Bulatovićeva zamaha, širine, obima i svestranog interesovanja, ne ostavlja analitičaru mnogo mjesta za biografisanje i za izricanje makar lapidarnog suda, ostaje nam jedino da potvrdimo da bi se odmah – i to samo o savremenim odzivima u štampi, periodici i esejistici na djela Boža Bulatovića i vrjednovanju njegovog književnog stvaralaštva – mogle sastaviti još jedna ili dvije knjige. Nije li to istinska, najveća i najvažnija kolajna – svjedodžba da je ovaj stvaralac jedan od nosećih stubova svekolike nacionalne baštine! ≫
•••
SVESTRANI ZATARAC
Pjesnik, pripovjedač, romansijer, književni kritičar, antoogičar, dramaturg, pozorišni komentator, prevodilac sa ruskog jezika, urednik, Božo Bulatović rođen je 6. januara 1927. u Mojkovcu. Potiče iz istaknute crnogorske i partizanske porodice. Završio je Filosofski fakultet u Beogradu 1952. i bio gimnazijski profesor na Cetinju i u Beranama. Profesionalno je uređivao časopise „Susreti“, „Razvitak“, a kasnije bio urednik u redakcijama „Borca“, „Pobjede“, „Borbe“…, često prisutan u „Stvaranju“, „Politici“ i „Književnim novinama“. Prozu je počeo da piše još kao srednjoškolac, 1947., u Nikšićkoj gimnaziji. U književnoj periodici objavio je veliki broj pripovijedaka, eseja, drama, stotine književnih i pozorišnih kritika, polemika, pjesama, ali i desetak knjiga i desetine članaka prevoda sa ruskog jezika. Na početku bavljenja književnom kritikom i polemikama, Bulatović je nerijetko koristio i brojne pseudonime, poput: Nebojša Zatarac (u nekim bibliotečkim jedinicama pogrešno je upisivano – Zlatarac). Između ostalih, najznačajniji objavljeni naslovi su mu : „Karaula“, roman („Narodna knjiga“, Cetinje), 1956. „Mihailo Lalić“, književna kritika („Rad“, Beograd), 1961. „Oton Župančić“, književna kritika. „Skender Kulenović“, književna kritika („Rad“, Beograd), 1962. Zbornik „Tmine i zore“ – pedesetogodišnji književni rad (1919-1969) – sa Vladom Strugarom. „Jovan Dučić“, književna kritika („Rad“, Beograd), 1964. „B. B. Šaranović – Tihi gromoglasnik“, izbor i književna kritika („Narodna biblioteka Radosav Ljumović“, Podgorica), 1996. „Karaula“, roman-poema (drugo prošireno izdanje, „Kulturno-prosvjetna zajednica“, Podgorica i „Novo delo“, Beograd), 1996. „Njegoš izbliza“ („Crnogorska izdanja“, Podgorica).. a posljednja knjiga izdata posthumno je; „Rubrike“, kritike, polemike i pozorišta, („Crnogorski kulturni centar“, Podgorica) 2012.
Umro je 12. avgusta 2009. godine u Podgorici, i istog dana, po izričitoj želji, sahranjen iznad Tare, u rodnom Mojkovcu, u krugu najuže porodice i prijatelja.
•••
TRINAESTOJULSKA NAGRADA
U Bulatovićevim knjigama prevoda zastupljeni su klasici ruske književnosti: M. Šolohov: Uzorana ledina, 1960, S. Jesenjin: Stihovi i proza, 1960, 1963., E. A. Jevtušenko (zajedno sa Izetom Sarajlićem): Poezija, 1963,V. V. Majakovski: Pjesme (sa B. Ćosićem i R. Pajkovićem), 1964., „Ruska poezija XX vijeka“ (izbor), 1964, „Poezija Oktobra“ (zajedno sa Dušanom Ćetkovićem), 1968, “Takav je bio Ričard Zorge”, monografija, Ilja Erenburg: “Ljudi, godine, život”, odabrani djelovi iz višetomnih memoara…
Roman „Karaula“ prvi put mu je objavljen 1956. i te godine (dakle, sa 29 godina) dobio je Trinaestojulsku nagradu. Uz to, dobitnik je više značajnih književnih priznanja i na području bivše države. Ostaće upamćen i po više feljtona o životu i djelu crnogorskih pisaca. Tokom minule dvije decenije, objavio je o temi nezavisnosti crnogorske nacije oko stotinu napisa: u „Omladinskom pokretu“, „Monitoru“, „Liberalu“, „Pobjedi“… Bio je član Matice Crnogorske, Crnogorskog Društva nezavisnih književnika i Crnogorskog PEN centra.
