Piše: Marin Čaveliš
Već neko vrijeme na prostoru bivše Jugoslavije ljude identificiraju po tome gdje i kome pripadaju. Tako sada imamo: pripadnike vojske – umjesto vojnika, pripadnike policije – umjesto policajaca, pripadnike vjera – umjesto vjernike, pripadnike naroda – umjesto narode, pripadnike muškog i ženskog pola i tako dalje. Ova terminologija se odomaćila u medijima, zvaničnim saopćenjima i svakodnevnom govoru ljudi. Koristi se u zakonima, pa se može reći da je indirektan način postala pravno utemeljena.
Iako na prvi pogled ima isto značenje, ipak nije isto reći ”Ja sam policajac” i ”ja sam pripadnik policije”. U prvom slučaju pojedinac se iskazuje svoj identitet a u drugom pripadnost grupi.
Korištenje ovakve terminologije je počelo u isto vrijeme s pojavom floskule: slobodan protok ljudi, robe i kapitala. Iz ove floskule se najbolje vidi mjesto čovjeka u suvremenom kapitalizmu, u kojem su ljudi dehumanizirano izjednačeni sa robom i kapitalom. Zna se koliko novca vrijede kao roba koja se može kupiti na tržištu. Pa ako se na čovjeka gleda kao na robu, onda je važno znati i kome pripada.
Zanimljivo je kako su s neshvatljivom lakoćom svi pristali da ne budu neko i da budu nešto što nekome ili nečemu pripada. Svjesno ili nesvjesno su se odrekli svog identiteta.
Međutim, postoje i oni kojima ovakva terminologija odgovara. Kriminalci, lopovi i ubojice su tako postali pripadnici kriminalnih grupa, ili pripadnici kriminalnog miljea. To ljepše zvuči i ne vrijeđa uspješne kriminalce koji su postali priznati članovi društva.
Na prvi pogled izgleda da je u pitanju samo trenutno moderna terminologija. Ali, ”nomen est omen” i jednostavna analiza ukazuje da je ova terminologija povezana s aktualnim društvenim procesima.
Osobni identitet bi trebao biti određen onim što čovjek radi ili onim što je uradio. Međutim. ostale su samo rijetke profesije koje to omogućavaju. Zanimanja se danas brzo stvaraju i brzo nestaju. Većini profesija je oduzet društveni značaj. Pojedina zanimanja s kojima su se ljudi poistovjećivali i koja su im davala identitet su preuzele mašine. Zato nije čudno da se odnos društva prema čovjeku sve više poistovjećuje s odnosom prema mašini – za koju se treba znati kome pripada.
U nedostatku osobnog identiteta pojedinci najčešće svoj identitet iskazuju kroz identitet grupe. Takav identitet se lako dobiva jer je čovjek uvijek dio neke grupe, A kako su svi ljudi grupirani u narode, nacionalni identitet je grupni identitet s kojim se najčešće poistovjećuju.
Zatiranje identiteta pojedinca nije slučajna pojava. To je uvijek kontrolirani društveni proces koji se provodi s jasnom namjernom. Pojedinac s identitetom i egom teško može biti sluga koji bez pogovora izvršavati naređenja. Takav je spreman braniti svoj identitet i ego.
U prošlom stoljeću je često uništavan identitet pojedinca u korist grupnog identiteta. To se radilo stvaranjem društvene svijesti po kojoj je grupa bitnija od pojedinca. Na temelju toga se upravljalo ljudima u socijalizmu i fašizmu, kada je grupni identitet postajao važniji i od života pojedinca.
Tada je snagu društva je davala brojnost grupe, pa je bilo korisno što više ljudi uključiti u kolektivni identitet. Danas, u vremenu digitalizacije brojnost grupe je izgubila značaj. Zato ovovremeno naglašavanje pripadanja grupi stvara svijest koja vodi ka uništenju i osobnog i grupnog identiteta pojedinca.
Tako policajci imaju osobni i grupni identitet a pripadnici policije su samo dio aparata koji je u vlasništvu države. U oba slučaja je grupa bitnija od pojedinca, ali se u prvom slučaju pojedincu dozvoljava korištenje grupnog identiteta kao osobnog, dok mu se u drugom slučaju to onemogućava.
Bez identiteta čovjek gubi dio ega i svijest o svojim pravima, o svojim psihološkim i ljudskim karakteristikama koje ga razlikuju od robe. Na tako dehumaniziranog člana društva se gleda bez emocija, može ga se lako i jednostavno uništiti ili odbaciti. Jednostavno rečeno, čovjek izjednačen s robom je rob.
Slobodan čovjek je samo onaj što može slobodno koristiti identitet ljudskog bića i sve ostale identitete: profesionalni, nacionalni, vjerski… Zato identitet mora pripadati čovjeku a ne čovjek identitetu.
