Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Kažu da je čovjek živ dok ga pamte dok ga se sjećaju dok pominju sva njegova dobra djela kojima je obogatio život mnogih. Na tim beskrajnim putevima čovječnosti zauvijek će ostati upisano ime profesora francuskog jezika i književnosti Mehmeda Eća. Tiho i nenametljivo skromno i gospostveno prešao je 4 jula2023. godine na drugu obalu vječnosti uvaženi i poštovani profesor Mehmed Ećo. Uiticajna njemačka književnica iz Marija fon Ebner-Ešenbah (1830-1916) jednom je lijepo zapisala: ,,Ima ljudi čiji razum svijetli i ljudi čiji razum blista. Prvi rasvjetljuju svoju okolinu, drugi je zamračuju. Profesor Ećo je pripadao ovim prvima i ta njegova luča humanosti i prosvjetiteljstva držala ga je do zadnjega dana.
Mehmed Ećo se rodio 9. aprila 1934. godine. u selu Crniš, opština Bijelo Polje u uglednoj porodici koja je kao i mnoge druge viđela sve strahote rata. Kao dječak bio je izuzetno darovit i inteligenntan. Škola je bila ono mjesto đe su mladi ljudi upijali znanje a te prve korake i ljubav prema prosvjetnom pozivu Ećo je stekao u osnovnoj školi u Loznoj. U jednom od kasnjih razgovora je govorio da je već tada znao da će to biti njegov životni poziv. Gazeći kroz snijeg, nevrijeme, oluje, sušjaru sa improvizovanim malim tablama na kojima se ,,ljubomorno” čuvao zadatak da se ne obriše do kuće Ećo je gradio sebe ali i svoj put u život. Ljubav prema jezicima mu je prenio porfesor Jakša Bulatović, koji je predavao ruski jezik i koji je tada duboko u njemu usadio ali i vidio da posjeduje taj pedagoški potencijalprepoznajući u njemu budućeg profesora.
U svojim sjećanima Mehmed Ećo je opisao svoje dalje školovanje: ,,Po završetku niže gimnazije u Loznoj, Ećova generacija nastavlja dalje: neko se upisuje u gimnaziju u Ivangradu, neko u Bijelom Polju. Babo je imao sestru Nazu udatu u Haremima. Od prvog dana stanovao sam kod tetke. Teški uslovi života prije, za vrijeme i poslije rata, čeličili su ovu generaciju. Nijesmo se nadali ni normalnim uslovima za učenje, pa smo prihvatili bilo kakve. Jedna soba, porodica brojna, teta na postelji devet godina, Hajro, njen sin interniran u Italiju kao partizan, oslobođen po završetku rata, vratio se bolestan. Oženio se, počela su se rađati djeca. Mujo, jedvaček najstariji. Nijesam imao gdje sklanjati knjige, ali nalazio sam svoj ugao za učenje. Riješenost da uspijem, bila je jača od svih prepreka. Imao sam stipendiju 4000 dinara. ”
Mehmed Ećo je motivisao brojne prijatelje, svoje drugove iz Gornjeg i Donjeg Bihora, Murina i Plava da zajedno uspiju u životu, poslu i karijeri. Znao je da jedino kroz prosvjetni poziv i svoj doprinos rodnom kraju se može izgraditi ljepši i bolji život koji pruža šansu. Put do uspjeha nije nikada bio lak. Nakon završene mature upisuje Višu pedagošku školu u Sarajevu, dvojezična grupa: francuski i srpsko-hrvatski jezik. Profesor, doktor francuskog jezika, Marija Šamanek ga je usavršavala i oblikovala njegovo stečeno znanje. Dvogodišnji studij završio je u prvom junskom roku sa desetkom. Dobio je tada jednomjesečni boravak u Parizu kao nagradu. Bilo je to njegovo prvo putovanje u Pariz, susret sa različitim kulturama i civilizacijama, jezicima i narodima. Đe je god bio i boravio čežnja i želja za rodnim Rožajama mu je bila prioritet kome je stremio.
Nakon povratka iz Pariza, Mehmed Ećo, 1959. u septembru počinje da radi u Osnovnoj školi ,,Mustafa Pećanin“ u Rožajama. Francuski se uvodio postupno, prvo u petom razredu i tako redom.U želji da pomogne i podrži svoju porodicu odlazi u prosvjetnu pečalbu 1983.godine dobio je na konkursu rad u Francuskoj (Pariz) na četiri godine. Predavao je đeci naših radnika i službenika u Parizu i unutrašnjosti. Unaprijed se i psihički i metodski pripremao za tu vrlo važnu edukativnu misiju u Francuskoj. Veoma brzo je svojim radom i upornošću stekao simpatije visokih službenika i politčiraja ondašnje Jugoslavije od Milke Planinc do Ivana Stambolića toplo dočekan uvijek rado viđen neumorni pregalac je gradio mostove prijateljstva koji su bili trajni.
DECENIJE BORBE ZA PREPOROD PROSVJETE
Profesor Mehmed Ećo se uvijek nesebično trudio da unapređuje svoje znanje ali da ga nesebično daruje i poklanja mlađima koji su u njemu često viđeli svoj uzor. U nastavi i vannastavnim aktivnostima isticao se kao uzorni pedagog, kreativni predavač i uspješan organizator nastavnih aktivnosti.Bistre i hladne vode Ibra budile su u njemu one filigranske zlatne niti kojima je vezao i utkao najljepša slova, uspomene u brojne generacije mladih koje je podržavao na putu uspjeha. Taj elan ga je pratio tokom čitavog života ali i ljubav prema književnosti i knjigama u kojima je pronalazio brojne odgovore i putokaze pokazujući svima nama kakvi treba da budemo u životu i čemu da stremimo. Živio je i radio godinama ispred svog vremena bio je Prometej intelekta i misli. Cijenio je rad i odgovornost. Podržavaoje mlade da se usavršavaju i stiču nova znanja i iskustva, a nerijetko se i sam angažovao kako bi mladima pomogao da seškoluju sjećajući se i sam svojih prvih koraka. Bio je fascinantan predavač i mentor koji nikada nie skrivao zadovoljstvo uspjesima svojih đaka, od kojih će mnogi postati magistri, doktori,diplomate, bankari, direktori njihov uspjeh bio je i njegov lični. Na mnoge je generacije prenio svoj način razmišljanja i rada, prije svega ozbiljnost, odgovornost, temeljitost, preciznost, inovativnost i upornost. Kosmopolit, poliglot i humanist koji se principijelno i pravedno čitavog svog života borio za pravednije društvo jednakih šansi.
Profesor Mehmed Ećo je prije svega bio neumoran i neustrašiv prosvjetni neimar. Njegov je profesorski i pedagoški aktivizam bio posebno važan u teškim vremenima za koja je predosjećao da dolaze kod najvećih iskušenja kroz koja smo prolazili kao društvo u tranziciji. Bila su to vremena u kojima se tražila hrabrost i intelekt. Profesorska borba za pravo svakog đakabila je najljepši primjer i izvor snage za mnoge. Mehmed Ećo je pripadao jednoj od one najređe i najdragocjenije vrste ljudi čije je savršeni intelekt i urođeno gospodstvo i duboko intelektualno poštenje i biće izazivalo nešto mnogo više od poštovanja: a to je težnja da se krene njegovim prosvjetnim koracima. Profesor Ećo plijenio je svojom odmjerenošću i skromnošću Kao profesorulagao je velike napore da svoj predmet, francuski jezik i književnost učini pristupačnim za sve đake. Svojim govorničkimdarom, svojom nenametljivom prirodom izvanredno je u tome uspijevao. Profesor je nekada bilo poštovano zanimanje jer znanje koje je prenosio nije trajalo samo do dobijanja ocjena već je trajalo mnogo duže, nerijetko za cio život. Njegov stručni i ljudski autoritet je bio nesporan i čini mi se da je na najbolji način umio da pomogne u rješavanju problema. Prešao je na drugu obalu vječnosti veliki čovjek u našoj malenoj Crnoj Gori. Iza takvih odlazaka ostaje velika praznina za porodicu, društvo i prosvjetu u cjelini. Iza njegove naizgled jednostavne ličnosti stojao je nevjerovatno veliki rad, učenje, angažman. Bio je ne samoobrazovan, već se stalno obrazovao. I to ga je činilo izuzetnim, a ipak tako bliskim i jednostavnim mnogim njegovim đacima. Njegova energija i elan ni sa godinama starosti nisu nikada posustajali. Bio je ličnost koja je obogaćivala ne samo rožajsku već i svaku drugu sredinu svojim prisustvom. Radio je tiho i nenametljivo, sa velikim dostojanstvom izuzetno skromne ličnosti, čovjeka velike pažnje i izrazite kulture. Rožajsko plavo nebo primiće večeras jednu blistavu zvijezdu čiji će duh obasjavati neke nove mlade učitelje na toj hridi koju zovemo prosvjeta.
Sjećanje na život i rad profesora Mehmeda Eća završiću i najljepše opisati riječima učitelja Ivan Welton Fitzwater koji je lijepo zapisao: ,, Budućnost svijeta je danas u mojoj učionici, budućnost koja ima potencijal za dobro ili zlo… Nekoliko budućih predsjednika danas uči od mene; tako i veliki pisci narednih decenija, pa tako i svi takozvani obični ljudi koji će donositi odluke u demokratiji. Nikada ne smijem da zaboravim da bi ti isti mladi ljudi mogli biti lopovi i ubice budućnosti. Samo učitelj? Hvala Bogu što imam poziv za najveću profesiju od svih! Moram da budem na oprezu svakog dana, da ne bih sjutra izgubio krhku priliku za poboljšanje.
