Piše: mr Željko Rutović
Istaknutog crnogorskog umjetnika – vajara Krsta Andrijaševića upoznao sam osamdesetih godina prošlog vijeka u Nikšiću kao predavača likovnog vaspitanja. Prebirajući i tragajući za sjećanjima koja život čine ljepšim, iz tih godina izranja Krstov lik na vratima učionice tadašnjeg srednjeg usmjerenog obrazovanja. Tih, samozatajan, pomalo mističan, usporenog hoda, veselih, tako reći dječijih očiju, unosio bi sa sobom smiraj i toplinu ljudske duše. Iz njega progovaraše njegova iskrenost – i kad ćuti i kad zbori, kao da je nekako pozivao na razmjenu dobra u svijetu dobra, gdje se dobro dobrim vraća. Kao takav, naravno, da nije nosio strogoću, prijekor bilo koje vrste. Ne, lagano nam je kao na prugama sna dočaravao svijet umjetnosti, umjetnika i umjetničkog. I sve to tako tiho da možemo pratiti putanju zamišljene linije oblika i motiva koji u čovjeku bude promišljanje, asocijacije i ljepotu svijeta boja i figura.
Uspio je u svemu tome Krsto da u primjerenoj mjeri izazove pažnju kod svojih učenika koji su ga iskreno i poštovali i voljeli. Svaki kasniji generacijski razgovor na pomen njegovog imena izazvao bi toplinu, iskrenu emociju i pomalo nostalgičnu reakciju na neki svijet ljepših boja kome svoj sastojak, svoju boju, svekoliko davaše Krsto.
Doći će i proći će vremena u kojima ću sa Krstom razmjenjivati riječi o svijetu, životu i umjetnosti, ali on tiho, na nečiji upit, ili tek kratki komentar, o nekom drugom surovijem svijetu naše stvarne zbilje, nije mnogo trošio riječi. Kao da mu ne bijaše prijatno u tom svijetu, ili je sebe u njemu doživljavao i doživljava tek nevoljnim prolaznikom. Nalik čednošću đeteta kojemu je u nesputanom svijetu igre sve dopušteno, držao se svog svijeta i svoje umjetnosti. Tom svijetu podario je sve, podario je čitavog sebe, ne ostavljajući kalkulantski ništa za neki drugi, prolazni materijalni svijet u koji nikad nije zalazio.
Po svemu od etičkog do estetskog nazora, Krsto Andrijašević je autohtona i autonomna umjetnička ličnost. Stvaralaštvo duže od četiri decenije o tome najbolje svjedoči, nezavisno da li je u pitanju skluptura, crtež ili slika. Da li svojim djelom govori o radosti, padu ili uzletu, erosu ili tanatosu, Krsto oslikava čovjeka i dubinu njegovih stanja i to sve kroz neobičnu formu, pomislili bi jednostavnosti. A opet u toj jednostavnosti kroz čije oblike kao da progovaraju orgulje, flauta ili violina, Krsto portretiše istine o čovjeku. Manje ili više dokučive, ali zagledamo li malo dublje ili duže u te minuciozne pojedinosti, prepoznaćemo Krstove emocije i poruke koje izviru iz njegovog djela, podjednako misaone, sadržinske, tematske i umjetničke. Sve to prepoznato u njegovoj snažnoj individualnosti doprinijelo je Krstovoj ukupnoj umjetničkoj harizmi.
Našao je Krsto i put i prečicu do posmatračevog oka. Ne manje do duše i srca. Poetika je to njegovih djela. Od zagonetke do odgonetke, na čitavom svom stvaralačkom putu razvlačio je i ostavljao najljepše i najtananije niti svoje nutrine. Izlagao je javnosti. Čisto i toplo. Nevino i ljudski. Dijaloški i monološki. Tek, sve za čovjeka, njegovu istinu, stanja i postanja.
Bez glasnih i jasnih riječi da mijenja svijet i čovječanstvo Krsto stvara sa željom da njegove slike budu njegovi unutrašnji refleksi duhovnih doživljaja i na njima autohtonih i originalnih figuracija kao amblema jednog vremena. Divno li je iskustvo biti odabranim stanovnikom čije duše mir nalaze u magijskim svjetovima Krstovih slika koje upravo u neprevodivosti jasno kažu sve a onda svako na svoj način u tihovanju i samovanju traži u tim platnima smisao, nužno nereciv i u umjetnosti neporeciv.
Krsto – nečujan čovjek, toliko nečujan da se morate potruditi želite li ga i čuti i naći. Krsto – pritajena toplina i kazali bi neka neobična nevina, takoreći naivnost izrasla i urasla u njegov umjetnički svijet. Kada bi pokazao unutrašnjost svojih, možda samo naizgled, oklopa poput Gregora Samse, Krsto bi rasplamsavao svjetlosti naših kolektivnih života u kojima stanuje igra, ali kako bi to rekao slikar Baskijat „istina je tamo gdje još niko nije bio“. Zato ta mjesta Krstove ćutnje, samo naizgled i spolja, ličiće nekom oklopu.
Krsto je bez dileme odnjegovao svoj prepoznatljivi autentični rukopis originalno snažan u svojoj figuraciji i u naizgled motivskoj jednostavnosti gdje je sadržana njegova stvaralačka forma, njegov umjetnički vanjezički poetos. U tom likovnom prosedeu figura, akta, portreta, dominira lakonski izraz gotovo asketskih rješenja onako nalik njemu asketi po svom biću i svojoj nutrini. U tim oblicima tanane crtačke opsenosti u kojima vlada premisa manje je više, dominira prostor izražajnog oslobođen suvišnog a u kojem opet vlada linija, sklad i harmonija likovnog izraza.
Ne slučajno, Leonardo je oko nazivao knezom među čulima, pa tim knezom Krsto decenijama sažima čulna i pojmovna iskustva u jednoj viziji, situaciji i obliku, darujući ih ljubiteljima njegovog djela da oni svojom inteligencijom oka dožive tu kreativnu energiju jedinstvene estetske emocije, osobene Krstove stvaralačke igre.
U potrazi ( traganju ) za izgubljenim vremenom Marsel Prust ima i odjeljak Pronađeno vrijeme, nalik tom vremenu, Krsto je uvjerljivi dokaz da se u stvaralaštvu vrijeme ne gubi, već naprotiv ispunjava i obogaćuje novom vrijednošću, autentičnom i originalnom po kojem se prepoznaje čovjek u vremenu. Krsto – prepoznati žig stvaralaštva svoga vremena. Ukupno i sa strane nenametljivo posmatrano, Krsto Andrijašević je ime jednog života umjetnosti kojom je obuzet bez ostatka, njoj posvećen i njome na način asketskog lišavanja ispunjen.
