Dragi Mirko,
Mak Dizdar onomad je napisao:
“Smrt nije kraj. Jer smrti zapravo i nema. I nema kraja.
Smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda”.
Tako je, dragi Mirko, i tvoja staza obasjana plemenitim djelima, blagim riječima i širokim osmjehom .
Mirka sam upoznala kroz pokret pozitivne geografije pod nazivom Medijski dijalozi. Bili su to dani bezbrižnosti, prijateljstva i drugovanja. Ponekad uz ozbiljne riječi, ponekad uz Mirkovu gitaru i Dylana ili Zeppeline, ponekad uz korita Ivanova. Naš Mirko bio je tada i novinar, i naučnik, i umjetnik, vrsni muzičar, ali ponajrpije čovjek.
Od obične rečenice je znao napraviti cijelu predstavu. Smijali smo se kao djeca, poslije ni ne znajući zbog čega se smijemo. A onda smo sate i sate raspravljali o teorijama, praksama i diskursima.
Umio je tako lijepo govoriti ali i tako divno slušati .
Bio je beskrajno hrabar kada smo posljednji put razgovarali. Njegov optimizam prosto je zračio i vjerovala sam da ćemo Mirko i ja još dugo, dugo da pričamo, da se viđamo, da pišemo jedno drugom.
Dragi Mirko, preprano si otišao ka zvijezdama nebeskim, ostavljajući nas u ovim tmurnim vremenima bez dovoljno utjehe, bez tvog vječitog osmjeha i bez tvojih iskrenih riječi ohrabrenja.
I svaki put kada budem pogledom ka zvijezdama pomisliću: Tamo je naš Mirko i svojim vječnim sjajem obasjaće i najcrnju noć.
Počivaj u miru, prijatelju moj.
Dr sc. Vedada Baraković