Piše: Željko Rutović
Prošle su dvije godine od smrti Radula Žurića, dragog čovjeka i prijatelja svijeta dobra kome se radovao i iskreno sebe u njega utkao. I kako to biva, dubina praznine odlaskom dragih ljudi protokom vremena postaje sve veća i veća. Zato sjećanje na Radula jeste (pod) sjećanje na sve ono što sa takvim ljudima odlazi, a ne lako i ne brzo u nekim drugim se ne prinalazi. Zato sjećanje na Radula govori o vrijednostima, etici, odnosu i principima koji svijetu i zajednici daju trajni smisao civilizacijskog postojanja.
Bijaše Radule Čovjek rijetko osobenog stasa, glasa i omijeha. Čovjek sa najljepše crnogorske razglednice kojom bi svijetu predstavljali lik gorštačkog sina – stamenog, gordog, duha vedrog i ponosnog čovjeka. Bijaše to čovjek čija bi vam riječ i osmijeh, širok i iskren, oči tople i govorljive, vraćale vjeru u život i ljude, pa čak i onda kada to život a još više ljudi nijesu zasluživali.
Bijaše to Čovjek uz čije ime i prezime pristajahu riječi nad riječima – čast i istina. Ne manje, tom i takvom čovjeku duhovitost bijaše rodno mjesto društva i kolijevka komunikacije kojom on zasluži i zaduži pažnju svih onih koji sa njim bijahu drugovi, kolege ili tek slučajni u prolazu sagovornici. Pasalo mu je gospodstvo kojeg sa ličnom i porodičnom stamenošću, laganog hoda i ruku koje obično bijahu na leđima, nosaše na prirodan i svoj osoben način. Prepoznavao bi se, izdvajao se, tako da bi vam oko poželjelo i potražilo takvog čovjeka od kojega bi vam samo i jedino dolazila dobra, duhovita i plemenita riječ. Čujete li tu i takvu riječ i sretate li takvog čovjeka često. Razmislite i vidite, zamislite razliku. Razliku koja život čini vrijednim trajnog pomena.
Bijaše to crnogorski i ljudski bastadur koji se nikom ne pomjeri ni za pedalj, ma kako se on zvao i kakvom moći kitio. Na tim idealima, riječi i časti utkao je sebe bez ostatka u biće svoje Crne Gore, kao njen sin iskreno odan u odbrani njene tradicije, imena, duha i kulture. I sve to onako kako je on neposredno i smjelo, kuražno i odvažno govorio. Za njega, prije i iznad svega stolovaše samo jedna moć – moć časti i moć ljudskosti. Tu moć mu niko i ničim nije mogao uzeti. Pameti i nauku skloni mogli su od te njegove moći samo učiti, iako ne pripadaše onima da bilo kome savjete bez povoda i zahtjeva daje.
Mogli ste se na njega osloniti a da vam nikad ne bi kazao da je osloncu teško, živio bi, drugovao i tugovao sa vašom boli i tugom, i isto tako u radosti života biti vašim drugom.
Sve to i više od toga bijaše Radule Žurić – uzor Čovjeka, prijatelja, druga, kolege i građanina kojeg na žalost njemu bliskih i svih onih koji su ga znali već dvije godine nema među njima.
Časnost ljudskog traga u kome Radule Žurić trajno ostaje, u svakom novom naknadnom sjećanju i razgovoru u povodu njegovog života i ličnosti biće istovremeno i podsjetnik na neprolazne ideale čovječnosti koji životu, društvu, profesiji i zajednici daju smisao vrline dobra.
