Piše: Edib Šaljić
Pozivam javno sve naše prijatelje, poznanike, komšije pravoslavce da osude skrnavljenje rožajske crkve sa grafitima koji će kod djece rožajskih pravoslavaca da izazivaju mržnju kada god budu u njoj boravili. Neka naši sugrađani pravoslavci riješe sami taj problem. To je njihova crkva. U njoj će ići njihova djeca. A nadležni organi neka reaguju ako smatraju da ima elemenata “izazivanje nacionalne, rasne, vjerske ili druge mržnje ili netrpeljivosti“, odnosno neka se zapitaju da li grafiti utiču na emocije, ali djelimično i na intelekt, time što se stvara ili jača osjećanje mržnje prema mojem bošnjačkom ali i mojem bratskom turskom narodu. Ne zaboravimo da mržnja predstavlja jako negativno osjećanje koje predstavlja pogodno tlo za preduzimanje raznih ekscesnih ponašanja prema pripadnicima određenog naroda koje je dovelo do genocida u Srebrenici jula 1995. godine.
Podsjetiću moje Rožajce da je Gligorije Božović u tekstu ‘’Kroz kraj bezputni i zaboravljeni’’ u beogradskoj Politici 26. decembra 1928. godine napisao kako su rožajski Bošnjaci prije tačno 95 godina pomogli da se izgradi crkva: ’’Drugoga dana boravka u Rožaju, povedoše me da mi pokažu verske znamenitosti. U sredini grada, na glavnom trgu gde su Turci pred oslobođenje započeli da podižu kasarnu i konak, slično takvoj zgradi u Sjenici, gde danas mogu da se smeste sva naša nadleštva, doseljenici se setili da podižu crkvu. Složili se i odabrali to mesto. Počeli svetovati muslimani da se turska zgrada dovrši i uredi za državna nadleštva, a da pravoslavni izberu drugo mesto. Oni bi ga sami otkupili i poklonili, jer je grub grad bez crkve, jer to nije pravo, kad već sami imaju za sebe bogomolje. Ali osvojio pop i Radoje Mitrović. I SKOČILI SVOJSKI MUSLIMANI NA ZGRADU, ODVOJILI PODESAN KAMEN PRIPREMILI VAR, DALI PRILOGE I POMAGALI PRI ZIDANJU. Podigla se crkvica u našem stilu, pokrila i tako zastala kao nekad Skadar na Bojani. Zjapi nedovršena, a krst se sa njena kubeta nagao u stranu bedno i žalosno. Dokle je za crkvu, rekoše, prikupljeno dve stotine tisuća dinara. Pa opet pored gotova materijala, pored toliko mobenoga truda narodna, crkva nedovršena. A pop i Radoje Mitrović neprekidno idu u pisaniju za novu crkvu. Po svom Sandžaku. Jer i pravoslavni narod daje za hram u Rožaju, gde ga ko zna otkad nije bilo. To je pitanje ponosa po vaskrsnuću, pa ne žale. KRIVO MUSLIMANIMA ŠTO SE CRKVA NE DOVRŠUJE. IZ MEŠTANSKE VERNOSTI. RAČUNAJU DA SU PRAVOSLAVNI POBOŽNI KAO I ONI, PA IM ČISTO NEZGODNO DA PUNE SVOJE DŽAMIJE KAD NJIHOVI MNOGOBROJNI SUGRAĐANI NEMAJU GDE NI DA SE PREKRSTE. Ali je, po izgledu i po kazivanju, sasvim pravo revnom ktitoru i popu…’’
Ta crkva je srušena na kraju Drugog svjetskog rata od strane komunista za potrebe proširenja dvorišta OŠ ‘’Mustafa Pećanin’’
Ne zaboravimo da je početkom devedesetih godina 20. vijeka započeta izgradnja današnje crkve kada su rožajski Bošnjaci takođe pomagali, možda simbolično ali ipak su odvajali novčane priloge. Svi se sjećamo, prije pet godina su rožajski Bošnjaci pomogli tokom renoviranja te iste crkve o čemu su pisali brojni crnogorski portali.
Na dobročinstvo nije lijepo uzvratiti širenjem mržnje, a grafiti u crkvi izazivaju mržnju kod posjetilaca. Zato pozivam moje Bošnjake da na ovu mržnju ne odgovaraju sa mržnjom već da na lijep način pozovu komšije pravoslavce da reaguju prije nadležnih institucija.
