Sociološkinja po zvanju, novinarka u duši. Da nije tako ne bi svoju profesionalnu karijeru od samog početka vezala prvenstveno za novinarstvo. Sa kraćim sporednim angažmanima na koje je takođe veoma ponosna.
Rođena je Rožajka i voli svoj grad, ali kaže da bi isto tako mogla živjeti i u Nikšiću, Podgorici ili Ulcinju. Jer, Crna Gora je njen dom. Za promjene u društvu, koje po njenom mišljenju još uvijek ne koristi potencijal žena u dovoljnoj mjeri, bori se profesijom, odnedavno sa čelne pozicije RTV Rožaje.
Dženana Kuč završila je osnovnu školu i gimnaziju u rodnom gradu, a studije sociologije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. U lokalni javni servis došla je kao pripravnica i u njemu zasnovala radni odnos. Od prvog radnog dana znala je da je novinarstvo njen životni poziv, iako tokom studija nikada nije ni pomislila da će njena profesionalna priča krenuti u tom smjeru.
Nekoliko godina je radila kao novinarka i urednica informativne redakcije, a onda je uslijedila i saradnja sa Nacionalnim javnim servisom RTCG i redakcijama u regionu. Kraće vrijeme bila je angažovana kao savjetnica za medije u Kabinetu predsjednika Opštine, da bi se u RTV Rožaje vratila kao v.d. direktorice. No, i pored toga ostala je vjerna novinarstvu, često je na terenu izvještavajući za matičnu kuću i Televiziju Crne Gore.
Iako se godinama bavite novinarstvom kako ste doživjeli sadašnju ulogu v.d. direktorice lokalnog javnog servisa? Da li je to očekivani slijed u karijeri?
– Moja sadašnja uloga usko je povezana sa poslom koji godinama obavljam. Prošla sam sve faze novinarstva i volim profesionalne izazove. Smatram da je moj sadašnji radni angažman samo jedan novi momenat na putu mog daljnjeg profesionalnog djelovanja i usavršavanja. Čvrsto vjerujem da se u životu sve dešava sa razlogom i u pravo vrijeme. Najvažnije je da naši izbori budu oslonac životnoj misiji kojoj težimo.
Je li teško biti na čelu jedne medijske kuće?
– Novu ulogu prihvatila sam s iskrenom namjerom da doprinesem poboljšanju stanja u lokalnom javnom emiteru. Tu prvenstveno mislim na jačanje kapaciteta za kvalitetno i blagovremeno informisanje, u čemu mi nesebično pomažu kolege. Cilj nam je da upodobimo tehničke mogućnosti za svakodnevne aktivnosti i da uspostavimo kvalitetniji radni ambijent u kojem će profesionalnost dostići puni izražaj. Maksimalno smo posvećeni razvojnoj viziji naše medijske kuće. Trenutno smo fokusirani na male ali značajne korake.
Pred nama je dug i zahtjevan proces. Na tom putu ništa mi nije teško, ali, moram vam priznati da je briga ogromna. Televizija Rožaje je mlad projekat koji, da bi opstao, zahtijeva veliku pažnju osnivača i cijele zajednice.
Sa kojim se izazovima suočavaju novinari, posebno žene, u malim sredinama?
– Novinari u Crnoj Gori kubure sa sličnim problemima koji su povezani sa ekonomskom nesigurnošću i lošim radnim uslovima. U malim sredinama, novinari u potrazi za temom kao dio posla prihvataju i stalne pritiske koji dolaze iz različitih društvenih sfera. Njihov rad je pod lupom svih. Često smo na meti kritika koje su produkt nezadovoljstava iza kojih stoje sistemski propusti. No, nezavisno od toga da li ste žena ili muškarac, najbolji štit od takvih pojava je čvrst lični i profesionalni integritet.
“POTREBNO JE DA SINHRONIZOVANO I U KONTINUITETU PODIŽEMO NIVO SVIJESTI O ZNAČAJU ZASTUPLJENOSTI ŽENA U UPRAVLJAČKIM STRUKTURAMA. NA TAJ NAČIN GRADIĆEMO ŽIVOTNO OKRUŽENJE JEDNAKIH ŠANSI I STVORITI BOLJE PRILIKE ZA KOLEKTIVNI NAPREDAK”.
Zašto, posebno na sjeveru Crne Gore, nema više žena u upravljačkim strukturama i centrima odlučivanja?
– Nažalost, živimo u društvu koje ne koristi potencijal žene u dovoljnoj mjeri, što se direktno odražava na njegov progres. Tradicionalno shvatanje rodnih uloga je i dalje dominantno što ženama predstavlja barijeru prema dostizanju društvenih pozicija. Zato je potrebno da sinhronizovano i u kontinuitetu podižemo nivo svijesti o značaju zastupljenosti žena u upravljačkim strukturama. Na taj način gradićemo životno okruženje jednakih šansi i stvoriti bolje prilike za kolektivni napredak.
Koja televizijska novinarska forma Vam je najdraža i zašto?
– Najbolje se osjećam u informativnoj redakciji. Pravila tog vida izvještavanja daju mi mogućnost da pratim različita društvena dešavanja na dnevnom nivou, što pozitivno utiče na moju radnu dinamiku i psihofizičku posvećenost poslu.
Dugo radite kao reporterka – koji dio pripreme priloga Vam je posebno zanimljiv? Da li je to istraživanje, odlazak na teren i razgovor sa ljudima ili proces finalizacije priloga?
– Veoma volim svoj posao. Posebno zadovoljstvo pričinjava mi komunikacija sa ljudima koja je sastavni dio skoro svih faza proizvodnje medijskog sadržaja. Dok radim sa ljudima na terenu nikada ne razmišljam o zaradi niti o nedostacima koji često prate angažman novinara, važno mi je da napravim dobru priču koja će se pozitivno odraziti na javni interes. Svakom novinaru je najvažnije da utvrdi tačnost informacija koje plasira u javnost i da objektivno pristupa događajima i društvenim pojavama. Televizijski novinar ima dodatnu odgovornost da priču obogati efektnim vizuelnim detaljima koji gledaocima daju maksimalan uvid u priču koju donosi sa terena.
Kako se osjećate pred kamerom?
– Kao svoja na svome. Dok sam bila dijete često sam u igri “izvještavala sa terena”. U osnovnoj školi sam uređivala priredbe i bila voditeljka na različitim dječijim događajima. Kamere i scenu doživljavam kao dio svakodnevice.
Novinari su, posebno u manjim sredinama opšte poznata lica. Prija li kada Vas prepoznaju?
– To što me ljudi prepoznaju doživljavam kao sastavni dio svog posla. Ne smeta mi.
Neko vrijeme ste bili angažovani i kao predavač u Medresi “Mehmed Fatih”. Kakve utiske nosite iz tog perioda?
– Generacije mladih ljudi koje tamo stasavaju plijene znanjem i spremnošću za život. Harmonija i red koji vladaju u toj školi fasciniraju svakog ko dođe sa strane. Pored posvećenosti nauci, njihovi dani su ispunjeni društveno korisnim aktivnostima. Profesori Medrese ulažu ogroman trud u vaspitno-obrazovni proces koji se odvija u toj ustanovi. Ti ljudi nenametljivo i predano rade na obrazovanju mladih generacija i izgradnji boljeg, pravednijeg i tolerantnijeg društva. Radni angažman u toj školi je dragocjeno iskustvo i za njega me vežu divne emocije. Jako sam ponosna na to što sam bila profesor u tako respektabilnoj obrazovnoj ustanovi.
Kako vidite svoj grad, da li biste živjeli negdje drugo?
– Rožaje je grad kosmopolitskog duha, nadaleko poznat po ljubaznim ljudima i gostoprimstvu. Uprkos brojnim izazovima sa kojima se suočavaju, Rožajci i Rožajke pažljivo čuvaju dobrotu i vedrinu duha. Imaju zajedničku sposobnost da u teškim prilikama iskažu fascinantan stepen međuljudske solidarnosti. Prija mi život u rodom mjestu. Uvijek ga nosim u srcu. Sa druge strane, volim da istaknem da je cijela Crna Gora moj dom. Godinama sam živjela u Nikšiću, isto tako mogla bih živjeti u Podgorici ili, recimo, u Ulcinju.
Na šta više potrošite vremena, na društvene mreže ili dobru knjigu?
– Definitivno knjigu. Volim da čitam. Knjiga me uvodi u “paralelnu realnost” u kojoj nalazim duboki mir. Mogla bih dane da provodim čitajući.
Kako provodite slobodno vrijeme, ukoliko ga imate naravno?
– Slobodno vrijeme nastojim da provedem sa porodicom. Umor koji se pojavi nakon što završim različite poslovne obaveze najbrže nestane u kućnom ambijentu.
Ko Vam je najveća podrška?
– Jaku podršku pruža mi porodica. Tu su i kolege iz različitih redakcija. Često na ulici sretnem ljude koje jedva poznajem a koji pohvale moj rad. Taj vid podrške mi je motiv da se dodatno posvetim svom poslu.
