U Galeriji Centra za kulturu u Kolašinu, u četvrtak, 29. decembra 2022. godine, u 19 sati, biće otvorena izložba slika akademskog slikara Raduna Marsenića -Marsa
Radun Marsenić – Marso je rođen u Beranama 1961. godine. Diplomirao je na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, Odsjek konzervacija štafelajnog slikarstva, u klasi prof. Smaila Karaila. Član je Udruženja umjetnika Crne Gore, Likovnog kluba “ Kula” – Rožaje i Sandžačkog udruženja likovnih umjetnika – Novi Pazar.
Samostalne izložbe: Rožaje, Bijelo Polje, Tivat, Herceg – Novi, Berane, Pljevlja, Mojkovac, Podgorica.
Učestvovao je na brojnim kolektivnim izložbama, kao i na likovnim kolonijama u zemlji i inostranstvu.
Dobitnik je prve nagrade za najbolju sliku na Internacionalnoj likovnoj koloniji u Samsunu ( Turska),2009.godine.
Radi u OŠ “ Radomir Mitrović” – Berane
„Ovaj umjetnik zatočen u čaroliji dobro izučenog zanata, lako se upušta u avanturu stvaranja svog svijeta. Poetikom je pristrasno predan motivima pejzaža i mrtve prirode. Blagonaklono oslonjen na iskustva starih majstora, na iskustva klasične umjetnosti, Marsenić biva motive, koji su na njegovim slikama zapravo samo polazište. Ono što se dešava kasnije, što ćemo nazvati procesom redukcije u smislu potencirati, ublažiti, umekšati, osvjetliti, akcentirati… a sve sa ciljem harmonizacije slike čine u stvari momente koji su glavni pokretači njegovog poetskog izraza. Ta nadogradnja kao osnovni smisao njegovog stvaralaštva obuzima umjetnika i on kreće na put dovođenja ‘svega i svačega’ u savršen red. Pažljivo odabrani koloriti (najčešće u toploj gami), redukovane forme, ali sačuvana tekstura, da pokaže majstorsko vladanje pikturalnošću i snagu gesta, i impresionistički dovedena svjetlost. Ta imaginarna svjetlost, treperenje vazduha, treperenje boje, ta suptilna ekspresija, postignuta slojevima paste dovod posmatrača u dilemu, da li je pred njim motiv s realnim predloškom, ili tek umjetnikova impresija. U svakom slučaju, postupak koji iziskuje veliko vrijemeprovedeno za štafelajem. Proces ‘dekovanja’ površina , unosi dimenziju poštovanja i povjerenja. U zanatski dio realizacije. Takođe je i neizbježan utisak ‘doživljenog prostora’, interpretiranog po sluhu, a ne apstrahovanog, što govori o nostalgičnom odnosu umjetnika i odabranih motiva. Sve ovo dovodi stvaralaštvo Marsenića u prostor umjerenog post-ekspresionizma, ili, ako je nekome bliskije, umjerenog ekspresivnog realizma. Ali mislim da će se istoričari umjetnosti više koncentrisati na lirsku magičnost kojom zrači ovaj nadaren umjetnik, i kako je nosi, i kako je stvara i prenosi“ (Džengis Redžepagić, 2007)
„Raniji period umjetnikovog rada karakteriše realistički prikaz, najčešće mrtve prirode ili pejzaža, toplih zemljanih tonova… Dok motivu ostaje dosljedan, u samoj tehnici slikanja, dolazi do transformacije. Na grupi svojih radova, Marsenić se oslobađa školskog realizma i akcenat stavlja na boju koju nanosi gusto i u više slojeva i time doprinosi reljefnosti slike. Motiv više nije definisan preciznom konturom, već eksplozijom boje u apstraktnom prostoru. Ekspresivne prikaze motiva realizuje veoma vještim kombinovanjem toplih, gotovo vatrenih boja i valerskim vrijednostima. Na slikama dominiraju iskonski motivi ‘riba i hljeb’,a kojim umjetnik sugeriše doživljaj svijeta prenoseći ga svojom likovnom poetikom. Majstorskim kombinovanjem realnog-apstraktnog, konkretnog-imaginarnog, kombinacijom kolorita… Radun uspijeva prenijeti lijep i topao prostor prijatan oku posmatrača, a koji istoga poziva na putovanja kroz sopstvene svjetove“ (Marina Čelebić, 2009).
„Marsenić se, opremljen valerskim nijansama boja uputio u izazovne kolorističke predjele. Krenuo je težim putem u osvajanje umjetničkih visova – putem da promišljenom, ograničenom hromatskom skalom izrazi svoj unutrašnji likovni svijet. Njega sada zanimaju zemljane fakture, njega sada u snoviđenja odvode riblje oči, njega sada u visove uzdižu vrhovi planina, njega na djetinjstvo podsjećaju krpene lutke. Radun, stvaralac – usamljenik u svom zavičaju, svojim likovnim predstavama podiže nove mostove preko kojih će do njega, i od njega, u svijet odlaziti prepoznatljivi slikarski impulsi. Doći će vrijeme kada će se govoriti: ovako je slikao i Radun Marsenić“ ( Ibrahim Hadžić, 2010).
