Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Romansijer i pripovjedač Safet Sijarić, dobitnik „Ćamilovog pera“ i laureat novoustanovljene nagrade „Husein Bašić”, rođen je l952. godine u Godijevu kod Bijelog Polja. Osnovnu školu pohađao je u rodnom Godijevu, te na Sipanju i u Loznoj, a srednju u Novom Pazaru i u Peći, nakon čega završava studije opšte i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U Sarajevu je kao student, godine 1975., objavio i prve svoje priče, a prvu knjigu 1989. u Beogradu, živeći i radeći u Novom Pazaru. Do danas izdao je romane: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla, Glas divine, Zmijski vez, Brod na Bistrici, Pohod na Visočicu i Do na sami kraj svijeta, te pripovijest Žena s tromeđe. Znatan broj priča i pripovjedaka ovog pisca štampan je u raznim zbornicima, časopisima i listovima, a jedna od njih, pripovijetka Stari pastir, i na engleskom jeziku, dok su prve stranice romana Rod i dom prevođene na ruski u okviru izbora iz novije crnogorske književnosti. Pisac je zastupljen u nekoliko reprezentativnih izbora savremene bošnjačke i bosansko hercegovačke, kao i crnogorske proze. Uz dvije spomenute, najznačajnije književne nagrade su mu: nagrada Izdavačke kuće „Bosanska riječ“ u Tuzli za roman godine, nagrada Radija BiH za radiodramu, te dvaput zaredom prva nagrada Susreta „Zija Dizdarević“ za pripovijetku. Rukopis pod naslovom Rod i dom proglašen je najboljim romanom na konkursu Soroš fondacije – Otvoreno društvo BiH za l998. godinu, međutim autoru nagrada nije uručena iz Formalnih razloga. Taj slučaj je doprinio da naslov u kratkom roku doživi dva izdanja, jedno u Bosni i Hercegovini („Bosanska riječ“ Tuzla) a drugo u Crnoj Gori („Libertas“ Bijelo Polje), dok se koju godinu kasnije dogodilo i treće izdanje, opet u Crnoj Gori (kod kuće „Almanah“ u Podgorici). Po motivima ovog romana urađena je i istoimena monodrama u izvođenju bosanskohercegovačkoga glumca Irfana Kasumovića, monodrama čiji dramaturg je Hasan Džafić a režira je prof. dr. Vlado Kerošević. Još od starta ova monodrama, visoko ocijenjen Kasumovićev magistarski rad, počinje osvajati značajna priznanja i nagrade.Kao nezavisni pisac, Safet Sijarić trenutno živi i stvara u svom Godijevu i u Sarajevu gdje mu se nalazi porodica. O sebi ističe sljedeće:
„Najkarakterističnije za mene, kao čovjeka i kao pisca“, tvrdi Safet Sijarić, „jeste to što u par slučajeva baš nijesam imao sreće sa državom. Prvo, još kao dječak, đak pješak u višim razredima osnovne škole, zato što sam bio odličan učenik prebačen sam, jedini iz svog zaseoka, u odjeljenje u popodnevnoj smjeni da bih svojim primjerom povukao to, po uspjehu slabo odjeljenje djece koja su živjela bliže školi. Nespreman da u kratkim zimskim danima sam-samcit polazim u školu u cik zore i kući se vraćam po mraku, prebacio sam se, silom prilika, u još udaljeniju školu, da bih svakog jutra, dok sva djeca iz susjedstva idu u jednom smjeru, ja kao proklet išao tako sam – u drugom. Po završetku osmogodišnje, kako sam ne samo lijepo ,,sastavljao“ (pisao) već bio i strastan crtač, pođem sa starijim amidžićem u Peć na tadašnjem Kosmetu da upišem umjetničku školu, jer je nije bilo bliže, a sekretar će, vidjevši da dolazim iz Crne Gore, hladnokrvno: ,,Ne može“. Amidžić moj, koji je već pohađao u Peći jednu od srednjih škola, priupita začuđen: ,,Kako ne“ može, pobogu, vrstan učenik? Najbolji u razredu! A sekretar: ,,Džaba, Karađorđevu zvezdu da ima, ne može. “Naime, te se godine roditelji bili pobunili što se primaju spremna djeca iz Crne Gore pa domaća moraju da se zadovolje zanatskom školom. I kruna svega! Prebacivši se potkraj 1996. iz zanemarenoga Novog Pazara u Sarajevo, za nekog sa spisateljskom ambicijom svakako perspektivnije, automatski tu gdje sam svojevremeno izvadio prvu ličnu kartu, postanem ,,strani državljanin“ zbog čega mi ,, bude uskraćena osvojena književna nagrada Otvorenog (eto ironije – Otvorenog) društva BiH. I j..i ga, vraže!…“
BIHORSKI SNOVI GODIJEVSKOG NEIMARA
Bihor ta vječita nit i inspiracija, koja se uvjek kao zlatni vez ispisuje u djelima mnogih autora, koji su prvi put otvorili oči na lomnim putevima svojih sudbina. Jedan od njih je i Safet Sijarić, koji je duže od tri decenije prisutan svojim proznim stvaralaštvom na prostorima Zapadnog Balkana. Odavno prešavši mnogobrojne granice ali i životne staze na svom trnovitom putu, pisca i intelektualca posebne originalnosti. Pisati prozu i ići Ćamilovim ali i Lalićevim stazama u odabiru arhaičnih tema na maternjem jeziku, predstavljao je za ovog autora svojevrsni izazov, koji je na najljepši način ispunio njegovo dosadašnje stvaralaštvo. Kao što putokazi pokazuju smjer i pravace ka kojima idemo tako i Safet Sijarić ima svoj putokaz kome unutrašnja snaga ali i raskošna stvaralačka energija određuje ne samo zavičajnu orijentaciju, već i vremensku proznu koheziju. Ali, takvo opredeljenje, da pomoću unustrašnjeg alter ega i balansa utvrdi (on) ali i mi svi svoj identitet bića u cjelini, obilježeno je sentimentalističkim senzibilitetom i nostalgičnim reminiscencijama. Zavičaj je simbolička oznaka za pravac odakle dolazi svjetlost, a svjetlost je alhemija snova, želja da se prkosi stereotipima i ali i povremenim dogmama, kojima Sijarić ne podleže u svojim pričama. Prozni pisac nije izbjeglica samo u tuđini nego i u svojini, u svijetu koji je posljedica varvarizma prošlosti i ponekad (mračnog) beznađa budućnosti, u svijetu kojim dominira površan odnos prema svemu onom što dolazi iz svijeta kulture. Moj susret sa pričama Safeta Sijarića, nije bio idiličan, nije bio, da tako kažem „ljubav na prvi pogled“, nego na onaj drugi, dalji, prodornnji i apsolutno jači. Jer, autor u svaku svoju priču (to sam vrlo brzo uočio) čitaoca uvodi bez pripreme, bez okolišanja, sasvim direktno i bez ikakvoga uljepšavanja stvarnosti o kojoj priča. Ako je umjetnost, pa i književnost, svojevrsno podražavanje života, moram da kažem da Safet Sijarić u svojim pričama podražava život na način da on izgleda vjerodostojnije nego što zbilja jeste u stvarnosti. Otuda je ogromna vrijednost njegovih priča, u tom oslikavanju najrazličitijih ljudskih profila, naravi, temperamenata, najzad i morala. Ali ne u pukom slikanju, nego u toj pripovjedačevoj kičici da naslika, u par poteza, ono najvažnije, najupečatljivije. Njegovi dijalozi su kratki, efektni i direktni. Sijarić nema u svojim pričama nepotrebne opise. Safet Sijarić ima izuzetan dar da osjeti situaciju, doživi junake, prepozna skoro već zaboravljeno, neponovljivo. I to je ono što tjera njega da zapisuje a čitaoca da čita. U piščevoj literarnoj imaginaciji ali i stvarnosti sakupljeni su zapisi, priče lično doživljene u vremenu, ili nevremenu mnogih zbivanja.
Žan Pol Sartr (1905-1980) istaknuti književnik, romansijer, filozof u svom eseju ,,Šta je književnost“ piše: ,, Ja postajem čovjek koga drugi ljudi smatraju piscem, to jest koji mora da odgovori na izvjestan zahtjev i kome je, milom ili silom, dodijeljena izvjesna društvena funkcija. Ma kakva da je uloga koju bi htio da odigra, on je mora odigrati polazeći od predstave koju drugi o njemu imaju. On može da izmijeni ličnost koja se pripisuje čoveku od pera u izvjesnom društvu; ali da bi je izmijenio, on prvo mora da je usvoji. Tako, dakle, publika interveniše svojim običajima, svojom vizijom svijeta, svojom koncepcijom društva i književnosti u tom društvu; ona opkoljava pisca, postavlja ga, i njeni ostvareno strogi ili podmukli zahtjevi, njene odvratnosti, njena bjekstva sačinjavaju onu stvarnu podlogu na osnovu koje može da se izgradi jedno djelo. “
Safet Sijarić je odavno prešao granice koje ga ,,dijele“ na raskršćima sudbine pisca-čovjeka čija djela u nama bude emocije. Jer dok čitamo priče u njima na neposredan načim utkamo i sebe i naš rodni kraj iz koga smo sa sobom ponijeli od arhaičnog jezika, do društvenih normi i običaja naših sredina. Priče Safeta Sijarića privlače svojom posebnom proznom toplinom pa sublimacije u njima neminovno predstavljaju trag emocionalnog karaktera pisaca koji je u simbiozi sa njihovim tekstom. Safet Siajrić je ponikao, u patrijarhalnoj sredini, stoga se problematika njegovog stvaralaštva najvećim dijelom utemeljuje na književnoj tradiciji. On je neraskidivo vezan za zavičaj; u njegovom pripovjedačkom fokusu su ljudi, običaji, život, smrt, traganja i lutanja odraz ponekad savremenih a ponekad davno prošlih zbivanja, baveći se egzistencijalnim zagonetkama i traganju za smislom, naizgled često obesmišljenog i uništenog ljudskog života. Safet Siajrić zaslužuje daleko veću pažnju i popularizaciju u institucijama kulture u Crnoj Gori, nego što je to slučaj danas. Ne želim da ime ovog značajnog pisca bude samo puko esejističko poimanje, već želim da njegova proza blista i dan danas nad njegovim rodnim krajem ali i nad Crnom Gorom, kojom sa punim pravom svim svojim bićem i prozom pripada. Magija Bihora i snovi Godijeva ali i put do Sarajeva, ostaju zlatom izvezene niti koje će sa vremenom sve jače blistati na proznom nebu. Zato je danas Safet Siajrić neponovljivi bard pisane riječi koja traje.
SARAJEVSKI DAŽD
Prolazeći koševskom dionicom puta iz pravca Pionirske doline k centru grada, dionicom što se danas provlači kroz sama groblja, čovjek ne može a da ne pogleda oko sebe, koliki su redovi i redovi novih, sasvim novih nišana i nadgrobnih spomenika, koji su zauzeli nekadašnje travnjake i skverove, pa i same sportske terene. Ovuda ćete nerijetko primijetiti kako neko u prolazu, bio to pješak na trotoaru ili putnik u vozilu, podigne ruke i prouči fatihu, ili se pak, ako je hrišćanin, prekrsti. A i drugi se, osim kakve življe grupe mladih, spontano prišute. Na jednom od grobova do samog puta, i uz ulaz, grobu sa obilježjem ni bijelim ni crnim već od nekakva šarena mermera, a lociranom na liniji gdje redove bijelih nišana smjenjuju crni spomenici, primijetio sam vremenom, svakoga dana, baš svakog, blista nov, svjež cvijet, nekada crven, a nekad plav, bijel ili žut.
– To samica jedna, baš od tvoje Crne Gore, možda i tvog kraja – pojasni mi moj stanodavac
Galib, dobričina u poznim godinama – svom sinu jedincu donosi.
Toliko reče. Zabavljao se poslićima u dvorištu, bašči. Nešto čupne, kopne, potkreše.
– Poginu joj devedeset treće na liniji, baš tu gore uz Grdonj – doda u jedno vrijeme. – Što
napuni osamnaestu mobilisaše ga i…
– Naletje – reče sa žaljenjem. – Mlado, neiskusno.
– Omladina srlja – veli. – Ne čuva se.
Ručavši malo u svom stančiću u prizemlju kuće, izađoh da se provjetrim. Ali ove rede ne iskočih na Kromolj, ni na Poljine, Slatinu, Betaniju, već okrenuh Koševu. Povuče me nešto. Zastao sam pred ulazom u groblje što leži ponad puta. Teška gvozdena kapija bješe odškrinuta. „Da pogledamo…“ rekoh sebi. Kao da mi nije dopušten ulazak, na prstima sam se ušunjao. A ne bi mi zbog nečeg ni jednostavno, zakoračiti među toliku šumu spomenika i nišana, humki. Na grobu sa vječno svježim cvijetom, sada bijelim krinom, slika premlada crnomanjastog momka jasnih krupnih očiju, a ispod slike natpis: Damir Kujundžić (l975–l993). Tačno osamnaest ljeta!
XXX
Jednog jutra, negdje pred osam, idući trolejbusom na posao primijetih: žena u pomalo izanđaloj crnini, više stara no sredovječna, i podobro namučenog ali opet dopadljiva lica, zavrnula je sa cvijetom u ruci, žutim da u oči udara, na gvozdenu kapiju i zaustavila se kod onog groba. Osrednjeg rasta, gotovo i positna, a opet malčice pognuta, stala je malo kao da se pozdravlja s njim pod zemljom i pita, kako se uranilo, je l’ se naspavalo, onda položi onaj cvijet uklonivši jučerašnji i otkinuvši usput podno spomenika neku travku.
– Svakog jutra ona tako – reče mi adžo Galib kad mu kazah, po podne, da sam vidio onu ženu. – Prije osam sati posjeti taj grob. Svakog jutra, bilo sunce il’ kiša, bilo ljeto il’ zima. I spusti svjež cvijet. Za hljeba kad ne bi imala, za cvijet mora biti. Ovo me se poče uistinu doimati, uvrzivati mi se u pamet, te prvog subotnjeg jutra nakanih se da odšetam do tamo…
I vidjeh je – bijaše već tu, uz grob. Vidjeh, ali se ne usudih ni zaustaviti, nekmoli zavrnuti s
puta, udariti na kapiju… Nije lasno približiti se nečijoj nesreći i bolu. Još jedared mi se dogodilo slično. Prepoznah je šetajući jednog popodneva gradskim parkom. Sjedjela je na klupi, sama kao jedna na svijetu.
„Eno je…“ rekoh gotovo naglas.
Ali prošao sam i sad. Ne, nije lasno prići nekom ko je u takvoj samoći i tuzi.
Međutim, nijesam prošao primijetivši jednom prilikom kako prti ne baš lahk tovar s pijace. Iz
istih stopa svrnuh k njoj da priteknem.
– Pomogao bih… – rekoh.
Žena dopusti, pogledavši me bez riječi. Uzeh vrećicu s krompirima – oni su najteži.
– Jeftinije mi se uhvati – veli – kad uzmem vrećom.
– Jah – razumio sam.
– Ta vreća od sedam kilograma uhvati mi se koliko bih na mjerenje dala za pet.
– Jasno mi je, bogami – velim. – Meni dobre pare odu na neku krčmu.
– Jes’, jes’.
Onda se malko pošutje. Moglo je – progovorilo se.
– Sudeći po zboru – veli u tome – rekla bih da si s moje strane.
– Crnogorski sjever – kazah se, čestitajući joj u sebi kako je brzo primijetila.
– Eto – veli. – I sama sam ti otud.
– Svijet je, rekne se, mali.
– Mali – reče.
Kod jedne uličice s prastarim, olinjalim zgradama pruži ruku po krompire.
– E – veli – ja ovdje zavrćem.
– Ne – zadržah vreću. – Ponijeću dalje.
– Mogu sama, nema još mnogo.
– Ponijeću – rekoh.
Žena produži pomirivši se.
– A bojim se da kud ne žuriš – veli.
– Ne – rekoh. – Obični izlazak. Momački.
Odmjeri me zadržavši pogled na mom već prezrelom čelu.
– Još momkuješ?
– Još.
Ona pošutje. – A ne znam šta bih rekla. Lakše je dijete podići dok si mlađi.
– Moram požuriti – obavezah se.
– Nemoj se kaniti – reče. – Samo ako imaš dobru priliku.
– Pa još bih, čini mi se, imao nekakvu.
– E bogami grabi.
Zaustavi se pred jednom podobro osutom kućerinom, gdje očito živi par porodica.
– E – veli – sine, tu smo. Svrni na kafu, ako baš ne žuriš.
Pa ne bih…
– Ma de! Samo ako ne hitaš.
I ja popustih. – Hajde – rekoh. – Ne hitam. – I uđem.
Unutra, na stolu njegova slika. Gledam je, dok majka tamo smješta namirnice. Završivši, ona
primijeti.
– Poznato mi je… – otkrih.
– Je li? – sjede prilično iznenađena. Bi joj drago.
– Stanodavac moj – pojasnih – dosta toga zna.
– A-ha.
Nasta šutnja. Čuje se samo časovnik na zidu. I voda u džezvi počinje da šušti.
– Nemoj se uznemiravati – potrudi se ona da me zaštiti. – Ali eto, ne može da se prihvati. Ne
može čovjek da se pomiri.
– Drugarice mu bile su počele da ga skoljavaju, salijeću – veli zagrcnuvši se. – Da se oko
njega jate.
Skoči da pristavi kafu. Voda je već vrila na ringli.
– Nikad mi ružnu riječ nije rekao – pohvali se uz kafu, brišući suze.
– Viđala sam, hoće sin na majku glas podići, ruku dignuti, pa i koljenom je, bogme, gruhnuti,
nogama ugaziti, a on – nikad ružnu riječ. Nikad!
– Lakše bi mi, čini mi se – veli gotovo se opet zagrcnuvši – bilo da je.
Nakon stanke, poče pričati: – Kad pridrijemam, pokriva me kao ja njega mali kad je bio.
Podmeće mi jastuk.
– Lakše bi mi sada bilo, čini mi se – veli – da je bio drukčiji.
XXX
Zadnji put sam je vidio jednog olujnog novembarskog jutra. Dobro bijaše nagnulo zimi. Bilo je to u početku tiho, pritajeno sivo jutro a onda, najedanput kao toz sitna pa skoro kao grad krupna ledena kiša s jakim vjetrom. Saobraćaj usporio, čisto hmili. Onaj iz suprotnog smjera, iz pravca gradskog centra, kojem je tuklo sprijeda, moglo bi se reći da je već stao. Na toj strani počinje i da nastaje haos, čuje se svirka, povik, psovka…
– Hajde mrdni!
– Kreni, majku mu!
Skočio sam sa sjedišta kad sam najedanput, tamo na trotoaru, primijetio nju. Jednom rukom štiteći oči a u drugoj, pripijenoj uz struk, držeći cvijet, ovaj put crven kao krv, stremila je naprijed, težila. Rafali leda biju je u prsa i ne može da makne. Samo unišanila onako prema kapiji i… Stiješnjen u prepunom trolejbusu, koji ovdje nije imao ni stanice, uznemirih se, uzvrtjeh. Bio sam nemoćan da nešto učinim. Ako bih čestito znao i šta bih. Ostala mi je, samo, u očima slika: sa strašnim jednim bahatom i hukom, tuče je led nemilice, hoće da je uništi, usmrti, a ona uprla naprijed, naprijed…
SLUČAJ U POTKRŠKOJ KRČMI
(Povratnička priča)
Nijesu pametni ni oni što su otišli, ni ovi što su ostali. (Husein Bašić)
Prosto sam letio od radosti kad mi se otvorila prilika da nakon višegodišnjeg egzila i tumaranja obrnem – i to u najvećem jeku ljeta, u ono živo vrijeme roda i rada – iz tuđine k svome domu, kojem se gdje god bio, okrećem kao vjernik Meki i gdje bih kao i mnogi, pogotovo stradalnici i gubitnici poput mene, da se konačno zaustavim i skrasim. Ali što sam iskočio iz voza i uhvatio lokalni autobus do pod svoj Potkrš – razočarenje. U ostarjelom, već propalom saobraćajnom sredstvu – u kojem nekad noga nije imala gdje da se spusti i koje bi ključalo od neke vesele prepirke i svađe – sjedi, tu i tamo, troje-četvoro. Šute gledajući preda se, čekaju da se krene. Uz so i sodu, šećer i kahvu, te apotekarske sirupe i razne tablete i kapsule, kod nekog tetrapak mlijeka i grumen sira te ponešto voća i povrća vidim u kesi, što me baš začudi – ranije se to, vala, ozgor snosilo u grad, a sada se, evo, prti zapravo iz grada. Pa još kad se krenu te dotrajala krntija od autobusa stade zvrndati i tandrkati po prestaru asfaltu u hiljadu zakrpa i opet s toliko rupa, a potom – pošto je asfalta i takvog kakav je bilo samo dokle vuče dolina uz rijeku – dizati prašinu po razlokanu makadamu i gušiti…
Rodih se kad sam iz tog jada, od po puta ostavši sam, ispao na zrak. Sretan što sam konačno napolju, uzmem tu kihati i prftati u papirnu, a onda hvatati havu kao spašen davljenik.
›Uh!…‹, velim u sebi povrnuvši dah. ›Bogu ti hvala.‹
Ponad mjesta gdje obrće krak za moj Potkrš, na kržljav hrastuljak prikovana strjelasto zasječena, sada već polutruhla daščica s naobratno ispisanim – zdesna ulijevo, za putem i zaoštrenom stranom daščice – šlampavim crnim slovima. Okrenem polagaišno kud nišani ovaj vrli putokaz, premda mi drum bi nekako tuđ jer nije više, kao nekad, utučen konjskim potkovicama i uglancan kolskim šinama, već progrušao i zarastao kao da ništa njime ne gazi nit prolazi.
Dno sela, glasoviti zemljaš Hrustem, vidim, sjedi na pragu svoje kućetine. Koliko bješe posivio i oslabio, jedva ga poznah, iako je bio tu gdje se ponajviše moglo očekivati – gdje sam ga, bezbeli, najčešće i viđao. Nekad moćni ratar i stočar kod kojeg je samo rikalo i bukalo, odlijegala vika i dječja cika, sada šuti na pragu star i sam. Kuća mu sva zapala u samorast.
,,Merhaba, domaćine!… “ , izvih kratko ruku, zaustavivši se.
Samo je popodigao nakostriješene vjeđe, ne baš siguran da li je čuo od mene glas. Otvorenu šaku u znak pozdrava, očito, nije stigao registrovati.
,,Merhaba ti velim! “ , zavrnuh s puta, onamo k njemu.
Jok. Nema odgovora.
Iako vidi da sam namjernik, ne ustaje mi da se rukuje i upita. Nije za na noge, izgleda, baš ni kadar.
,,Možeš li me poznati? “ , pounijeh mu se malko da me bolje vidi.
Zaklima posijedjelom glavom kao da potvrđuje, ali mi se čini da ne zna ko sam. Pa i da nije posigurno shvatio ni šta sam tačno rekao. I da li sam nešto rekao.
,,Sam si?! “ , viknuh.
Ovo je uhvatio. Mahnu izboranom šakom u zrak. ,,Sve prslo“ , reče. ,,Po svijetu. “
,,To što je živo“ , napomenu.
,,Jah…“ Odlično razumjeh. ,,A ti, kako si? “
I ovo junak ulovi. Izvivši vjeđom kao da isteže olinjalo krilo, dotače rukom svoje zaleđe i potom uho. Pa i gore ovlaš glavu – zaboravnost.
Sve mi jasno i ostavih ga, da mu više ne dosađujem. Njemu samo zakrenuše mutne staračke oči spontano za mnom pa mu opet sijeda kostrijet pade po njima.
Do svojeg staništa ne vidjeh više nikog. Svud je vladala neka pustoš i zapuštenost. I tišina koja počinje već da plaši.
›Đe si, sahbijo?…‹
Prestara i davno opustjela, moja rodna kuća, zapravo koliba čatmara, s čijim življem se desilo isto što i sa Hrustemovim robljem, bješe se svalila, razvalila i urasla te ja, šta ću, raskrčim ispred sebe i od njenih ostataka, malo kamena i drvlja, napravih gore uz prvu stijenu, na suhu tlu pod natkapčinom, onako nešto, kako bi rekli planinari, »vučje jazbine«, koliko da me noću zaštiti od vjetra i drugog, zastrijeh ucrnjelom slamom nekadašnjega kućnog krova i šatorskim krilom s ranca, pa od nekog nemira odmah nastavim uz selo.
U kućama po našoj svojevremeno buldožerom ižvrljanoj vrleti, kućama koje bi nekada drhtale od tutnjave i u kojim je znalo da vri i grmi od sibijana, da zveči od vike i vriske, sada – bio ko u njima ili ne – mukli muk. Napolju živog… daće bog. Pa gdje i naiđoh na koga ili ugledah kog oko puta, bi to uglavnom neko od starijih, najčešće slab i bon. I o čemu zbori, sve: ,,Boli me nešto evo tu, sred grudi, i boli me ‘vako ođek, pod rebro, i vođek, u ložičicu. Glava, krsta, noge… Noge me i ne držu!… A nema ko da me vidi i posluša do ‘poteke pa – muka. “
Gledam i slušam snužden i ganut. I ratovi bivali, pogromi, i rednje nailazile, zaraze, i međusobni sukobi se, bogme, događali – oko međe, vode i pašnjaka – te i mrtve glave padale a potom uslijedi osvete, odmazde, dok ovamo tuča tukla, krupa, provala udarala te porov drao i nosio, pa i suše bivale te glad vladala, bijeda i neimaština, a s tim krađa i pljačka, upad vuka i hajduka, vrh svega najezde miša i skakavaca nailazile, dok insana gamad grizla – uši, buhe i tahtabe, stjenice, i opet živo. A danas… Tu gdje bi nekad vrvjelo od pokreta, i brda odjekivala od zvona i mjedenica, od rike govedi i bleke ovaca, od čobanskih povika i dozivanja, zvečalo od svirke, pjesme i vriske, tlo podrhtavalo od igre i hrnge, i gdje bi se kopači, kosači, te žnjetvarice i tkalje, vazda uz pjesmu, kliktaj i smijeh, utrkivali, nadmetali, tuđe-tuđe kog vidim. Sve zaraslo u draču i koprivu, trnje i kupinu, čak i kuće u kojim nekog ima. Plotovi otruhli, vratnice pale. A oko kuća i avlija njive, gdje su se nekad kao more talasala žita, sad osvojilo trnje.
,,Nema se interesa“ , kažu, ,,ni radit’ – ništa ne može da se proda. Kad dolazi odnekud krompir, po kilogram u njemu. I jabuka bez pjege, rumena i lijepa da ti je žao u nju zagristi. “
Kog vidim žali se na samoću. Vlaga, memla i trulež kuće spopala, kune naselile tavane te po njima hrngeljaju. Da zlo bude veće, zavladala ,,nak’a zafrkancija i ›demokracija‹ pa i ‘vo hala od naroda što j’ ostalo izdijelilo se na nekak’e sranke i stranke te jedno z drugijem ne zbori, a to sal nešt’ obećava i laže te se samo džaba čeka i čami. “
Od neke muke i tuge zabacih jaknu preko ramena pa uzbrdo, da se gore po visovima ispuham i provjetrim, kako ne bih puko. Pravo ću na Veliko ždrijelo, uz koje će se najbrže gore pod nebo.
Idem uz ledinke po kojim bismo se svojevremeno hengali, hrvali, hakali se i skakali a sad – mir. Mrtvi mir.
Kao i obično što radim kad se baš nekud zaputim a ne dokon šetam i ljenčarim, ne okrenuh drumom nalakat već udarim pravo naviše, prečicom kroz rastinje. Ali brzo sam se pokajao, jer kratica bješe tako zarasla da me granje sve vrijeme šibalo i šamaralo, kleka bockala i trnje greblo i zaustavljalo, zakučivalo me i natrag vuklo… Jedva izdrijeh.
Iščupavši se nekako iz svega toga, ugledah gore pod nebom svoje ždrijelo, a to je jedan džinovski amfiteatar od stijenja, pa mi se zatim ovamo pod ždrijelom otkri zaravan sa grupicom kuća i u pristrancima okolo toga poneki usamljen kućerak međ stijenjem.
Kao svugdje ozdol, i ovdje u najobravnijem dijelu sela sve zapušteno. I također, po dvije kuće napuštene pa u jednoj neko ima, po tri napuštene pa… A i oko jednih i drugih – handrak i kupina, korov i trn. Sve zanemareno i podivljalo – avlije, imanja i pašnjaci.
Kući sred seoske zaravni vrata kamene izbe otvorena – zjapi mrak iznutra. Nad vratima kroz koja su nekad prolazila goveda, isto onako šlampavo kao dolje na onom primitivnom putokazu, ispisana, tobož, kao firma neka. Negdje u tome iz mraka izbi napolje pouzreo momak te zađe tamo za ćošak, raskopčavajući usput pantole. Bijaše to, dakle, kao neka prodavnica, krčma.
Bio sam vreo od onog probijanja i frndanja ozdol kroz rastinje pa nijesam mogao proći da ne svrnem u taj hlad i naručim jedno. A i zato što tu, eto, ima neko živ. Unutra baš tamno – treba ti minut vremena da razabereš gdje je šta.
Za čovjeka na trošnoj stolici iza banka prvo pomislih da je nekakav tu posađen siromašak. Dok ne razoputih da je ovo izvjesni ,,mačugaš“ još iz godina mog čobanluka – trgovac stokom. Prilično bješe ostario. Očito nenavikao na neki hair od gostiju, ne usta mi, samo se u jedan čas, razabravši da nijesam neko od svakodnevnih, malko mrdnu u stolici i opruži ruke po banku. Tamo postrani od njega, na samom banku sjedi jedan ne mnogo pripsaniji. U ruci mu čašica ljute.
Onda ugledah dvojicu dolje na klupi, zapravo nekom ovlaš tesanu brvnu postavljenom na dvije paletice podno zida. Jedan u ruci drži također čašicu, a drugi prigrlio uza se pivo, pridržavajući ga da mu ne padne sa neravna sjedala. Prvi od njih dvojice nije baš dobar sa sobom i nema volje ni glavu da podigne, a drugi, zapravo, ne stoji najbolje s pameću – gleda me otvorenih usta, ne dišući.
Sem ovog zadnjeg, najmlađega, prepoznah vremenom svakog, samo imena im ne znam. Kao nekadašnjem ,,mačugašu“ , ovome za bankom sam znao ali sad ne mogu da se sjetim. Oni mene, vidim, nekako i znaju i ne znaju.
,,Pozdrav, ljud“ i , promrmljah i prodavac-krčmar nato klimnu, a drugi, kao što svakako nemaju tu nikakve obaveze – ništa. Bilo je nekako suviše tiho, kao da je sve nijemo. Bude ti malko i neprijatno, kao da je tvoj dolazak tome uzrok.
,,Jedno hladno“ , rekoh naslonivši se na bank, ovamo do ulaza. Uz jedno napušteno mjesto, trupinu nekakvu u ćošku, uslonjeno nedopijeno pivo, što je značilo da tu sjedi onaj koji je sad napolju. Prodavac se maši flaše iz načete gajbe na podu. To mu je bilo najhladnije. ,,Provreh ozdol uzastranu“ , kažem. Htjedoh time ovu neobičnu, neugodnu šutnju malo potisnuti. Ali ništa. Začu se samo prodavčevo otvaranje čepa. ,,K-pf! “ I doturanje flaše po banku, preda me.
Spustih na bank papirnu peticu. Čovjek izvadi iz fijoke kusur u metalu. Zgrnuh sitniš lijevom u desnu i strpah u džep. Svaki šum i pokret pomagao je u ovom neprijatnom muku.
,,Danas se rekne selam“ , tek sada onaj mrzovoljni dolje na brvnu, ne podižući glavu, odgovori na moj pozdrav. ,,Zdravo je umrlo“ , veli.
,,E pa – selam! “ , miroljubivo se nasmijah. ,,Kad je tako. “
Ne uzvrati. Pijucka svoje.
Ovaj na banku, šepajući u zboru i zaplićući jezikom, poče razjašnjavati o pozdravima nešto kao kosmopolitski. Sasvim nerazumljivo – ja nijesam mogao povezati ništa. Razabrao sam jedino da je između ostalog naveo komšijsko pomoz bog, što je po njemu također lijepo. Mrzovoljni u jedan vakat nanovo podiže svoju čašicu. ,,Hajd’, u ime Allaha“ , veli za sebe i, kao da podržava ovo nemušto slovo o pozdravima – prekrsti se onom čašicom. Ne mogoh da se ne osmjehnem njegovoj pijandurskoj fori. Okrenuh se prodavcu, uzimajući flašu. ,,Ja malo naviše“ , pokazah glavom ka ždrijelu, kako ga ne bi mučila moja pojava. ,,Da se provjetrim. “
Bez obzira što je, sigurno, rijetkost danas – kad je stoka, vidim, utrta – da se neko penje gore, krčmar, kao da u tome nije bilo ničeg neobičnog, samo mahnu bez riječi glavom kud i ja. Shvatio. Iako ne bješe previše hladno, željno otpih gutljaj piva. Bi mi neprijatno koliko se to ču. Zadovoljno odahnuh da ovo malko zabašurim. Kao da je razumio moju nelagodnost, prodavac mi pripomože šumno krenuvši šakom po hrapavu banku i šušnuvši mojom papirnom peticom koju tek sada, i to kao nehotično, zbrisa u fijoku. Opet tajac. Krčmar izgleda računa da je ovo bilo sve – da niko više ništa neće naručivati, jer se nema. Ali mora da bude tu, uz svoju maltene praznu kasu.
Vrati se onaj otud, spolja. Prepoznah i njega, znam i kako ga zovu – Bećar, Bećko, što se za nj tako zalijepilo da mu je pravo ime smjesta otišlo u zaborav. Očito je ostao vjeran svom nadimku. I ne primijetivši me kao novajliju, odglavunja onamo do svog ćoška i spusti se na onu trupinu te prihvati svoju neispijenu flašu. Otpi gutljaj i zadrža bocu u ruci. Sjedi ondje šuteći kao da je sam u prostoriji. Mokro pramenje kose palo mu na oči. Pogled mu smrknut. Šutimo zapravo svi. Neko pijucne svoje i to je to. Ništa se ne očekuje, samo se onako, eto, taji tu i dreždi, čami. Koliko da se ubije vrijeme. Dok ti jednog momenta onom u ćošku, na trupini, kad ispi ostatak te nemade više šta iscijediti, dođe nešto u pamet te zvoknu svojom flašom sebi o glavu… Puče boca – pade dolje u komadima.
Iznenađen kao malo kad u životu, ja mu se i plahnuh i malko – kako već hoće, velim, sebe… – zazrijeh. Dok od domaćih niko i ne trepnu, kao da on to svaki put… Ali kad vidjesmo kako mu niz sljepoočnicu zabrza krv poustajasmo, uzbuđeni i zabrinuti, da činimo nešto…
Međutim, prije no ćemo i stići da se sjatimo oko njega on, i sam ustavši, kao da mu ne bi dovoljno to što je uradio, okide, jošte, glavom o zid, baš ono dušmanski, i kao od groma, istog časa sniza se dolje.
,,Uh!… “ , ote mi se.
Domaći me pogledaše s nekakvom začuđenošću. Kao pitajući se šta mi je.
,,Zajebava Bećko“ , svojski protumači mladić što me gledao otvorenih usta.
Kako je bilo jasno da baš i ne ,,zajebava“, drugi se na te riječi slatko nasmijaše.
,,Ove rede je gotov“ , znalački ocijeni krčmar, sad se uozbiljivši.
Ja opet kao ja – uzrujan i zgrožen. ,,Bože dragi!… “
A domaći kao da se više začudiše mom iznenađenju i zapanjenosti no što ih začudi ovaj užas koji se zbi pred nama.
