Piše: Miraš Martinović
Pjesnike ubijaju/ da bi ih citirali potom… reče Roždestvenski. Pateći za gradom u kojem je živio, Veljo je otišao ranije nego da je živio u normalnim uslovima, slobodno.
Češće se sjetim se Velimira Velja Miloševića, velikog pjesnika, čovjeka iz kojeg je zračila dobrota sama. Davno sam ga upoznao, a posljednji put vidio, mislim u Prištini, bili su Književni susreti Lazar Vučković. Da li tom ili nekim drugim povodom, nijesam siguran, susreti blijede, ljudi ostaju. Ostaje osmijeh i pjesma, dobrota čovjekova. Mnoge njegove pjesme znao sam napamet, ne zato što sam se posebno trudio da ih naučim, već što su postajale dio mene.
Slobodan Vukanović mi je posuđivao Velimirove knjige (kumovi su pa ih je imao sve!) kopirao pjesme… Tako je bilo i sada, kada sam tražio da mi pošalje pjesme Šal od svile i Vodiću te na Cetinje. Molim čitaoce ovog teksta da ovo što ću sada napisati ne bude doživljeno patetično! U jedno od mojih jutara, kada pijem kafu, dok se presabiram i razmišljam o sebi i drugima, čitam pjesme što mi ih je Slobodan slao, i one koje je Jevrem Brković objavio u Crnogorskom književnom listu, povodom Veljove smrti, zaplakao sam; zbog Sarajeva, zbog ubijnih, zbog pjesnika o kome pišem, zbog Iezata… Ciklus je naslovljen po stihu iz jedne pjesme – Ostavljen usred nevremena.
Pjesnik u opsjednutom gradu
Zašto zaplakao? Zbog Veljove sudbine, zbog života u paklu Sarajeva, kojeg nije napustio. Zbog Grada na koji su padale kiše granata, opsjednutog grada, u koji su, za razliku od one Kavafijeve pjesme Čekajući varavare, u kojoj nijesu došli, u ovaj su došli, rušili grad tolerancije, primjer među gradovima i ljudima, ubijajući i grad i ljude. No, srušen je grad, ne i ljudi.
Ta ljudskost ga je činila i učinila dikom među gradovima.
U gradu ostaje i pjesnik Marko Vešović, koji ga na svoj, častan i hrabar način, poezijom i javno riječju, brani. Primjeri, kojima je istorija dala za pravo. Hiljade granata, a unutar civili: žene, djeca. Kako je bilo, znaju oni koji su tamo bili, a zna i istroriji, civilizovani svijet. U takvom gradu, u tom paklu, dva su pjesnika, nijesu rođeni u njemu. Obojica Crnogorci! Dok je Radio Sarajevo emitovao program, pod granatama, oglašava se poezijom Veljo Milošević. Dječje naivan, vjeruje poezijom će odbraniti grad. Zaustaviti granate. I ta je vjera potrebita. Pjesnička! Da nije nje, ne bi bilo pobjede. Pjesnici su tamo gdje stradaju nedužni. Uz te i takve, bili su: Radovan Zogović, Vladimir Nazor, Skender Kulenović, Ivan Goran Kovačić, Izet Sarajlić, Abdulah Sidran….
No, Pjesnike ubijaju/ da bi ih citirali potom… reče Roždestvenski. Pateći za gradom u kojem je živio, Veljo je otišao ranije nego da je živio u normalnim uslovima, slobodno. U opsjednutom gradu pjevala Sloboda, onako kako ju je zamišljao Miljković.
U doba koje doba nije
Ovaj tekst ne može da prođe, a da u njemu ne nađe mjesto uvod Jevrema Brkovića, uz ciklus Ostavljen usred nevremena, gdje uz pjesme, a povodom Veljove smrti, piše:
”U Sarajevu je nedavno umro pjesnik Velimir Veljo Milošević, porijeklom sa Njeguša, unuk Pera s Bukovice, sin metohijskih kolonista, rođen u Metohiji, studirao u Sarajevu, objavio prve stihove i prve knjige. Doživio prvu ljubav, oženio se, dobio dvije kćeri. Velimir Milošević je volio Sarajevo. Što se ljubavi tiče nije ni Sarajevo Velji ostalo dužno. Njegovu pjesmu Bagrem bašta nasred Sarajeva govorilo je naizust nekoliko generacija. Kada je banuo onaj prljavi rat, najprljaviji koje je u BIH ikad vođen, Veljo ostaje u Sarajevu, uz suprugu Muslimanku i dvije kćerke, uz sarajevsku djecu koja su ga iz dječjih radio – emisija znala kao svog jutarnjeg pjesnika. Čitavo vrijeme rata Velimir Milošević je na svoj način branio Sarajevo preko radija, svojih emisija i sa svojom djecom, svojim čitaocima i slušaocima. Nije otišao na Pale, a zvan je. (…) Otišao je, vjerujući da će i na onom svijetu naći svoju Crnu Goru i svoje Sarajevo.”
Tako piše Jevrem u Cnogorskom književnom listu 15. decembra 2004. godine. U tom broju na jednoj stranici, uz ovaj uvod, objavljene su četiri Veljove pjesme: Strašna blizina Njegoševa, Veče vinske poezije (posvećena Draganu Janjiću), Vaseljeno de budi mi majka i pjesma Kako li je bilo Pasternaku. Na kraju pjesme – soneta Strašna blizina Njegoševa, kratko svjedočanstvo kada je nastala: Njeguši, zima uoči ovoratne studeni. Na kraju četvrte pjesme relacija na kojoj su pjesme nastajale: Amsterdam – Sarajevo, dok su lile kiše i olovo.
Strašna blizina Njegoševa
“Strašna blizina Njegoševa
U doba setno i vrletno
Taj deseterac koji peva
I smrt i život istovetno
I smrt i život istodobno
U doba koje doba nije
U duši slušam glas zagrobnog
Duha buduće poezije
Nema ljubavi O voljena
Dolaze surova vremena
Bežimo negde iz ovog sveta
Negde daleko iz ovog veka
Gle: beži čovek od čoveka
Iz ovog nesretnog soneta
Ovo je najava apokalipse, zima uoči velike studeni, dok u pjesmi I bi kasno da se ikud ide, apokalipsa je na sceni. Citiram nekoliko strofa u kojoj se čuje:
I bi čaša i zveknu kristalna
I zapljusnu oči zamagljene
Prosuše se suze sred astala
Nakropiše haljinu voljene
I bi usna koja suze bere
I kap po kap toči u nedarca
Nasred neba razastri postelje
Te plamene plahte poljubaca
I bi oganj i zahvati brda
I bljesnuše proplanci koljena
Videlo se kako sviće luda
Ponoć što bi da mi bude žena”.
Vjerovao je u poeziju…I ona je granula, i u ovo vrijeme, obasjala nas ljepotom i humanošću. Etikom, kada nam manjka etike. Veljovi preci su sa Njeguša, a nadmoć ludskosti je, na tom kršu, dostigla najveće visine. A crnogorska antika najveći stupanj, što je Crnogorce izdvojilo među narodima, o čemu su napisane biblioteke knjiga. Podsjetiću na jednu posebno, Crnogroski čovjek Gerharda Gezemana, slavnog nejmačkog naučnika, i neizostavno na knjigu Moralna tradicija Crnogoraca, našeg velikog Slobodana Tomovića. Svojim prometejstvom Crnogorci su obezbijedili svoju besmrtnost. Ko ne vjeruje, neka čita Gezemana, Tomovića i ine!
Vodiću te na Cetinje
Zbog toga, a i nekih drugih razloga, ne mogu a da u cjelosti ne citram pjesmu, objavljenu u knjizi sa istim naslovom kod, u ono vrijeme na daleko cijenjenog i čuvenog izdavača, Univerzitetska riječ, koju je uređivao i vodio Janko Brajković. Cetinje je Sloboda. Mjesto gdje kuca srce Crne Gore. To pjesnik osjeća najbolje. U doba kada nam je Pjesma potrebita. Kada nam je pjesnik potreban! Što opjeva pjesnik, to vječno živi. Ostalo je prolazno. Zar Ep o Gilagmešu nije dokaz? Prošao je Ur haldejski, Vavilon veliki, kraljevi moćni i gradovi tvrdi, pet milenijuma, vođe i vojske… Tim nepovratnije što se činjahu vječitijim, kako reče Zogović… Ep je preživio, Ali Binak je preživio… Preživjela je riječ i Božja pravda, Ljubav koja je temelj svemu. Mržnja je sebe razorila. I onoga ko je mrzio. I to je epilog svake mržnje.
Konačno, evo ljubavi, evo pjesme:
Vodiću te na Cetinje
“Vodiću te na Cetinje
Imena mi nebeskoga
Pred vladiku i pred boga
Imena mi nebeskoga
Na nebo kad lipe cvatu
Na liparu srca moga
U nebesku varoš zlatnu
Imena mi nebeskoga
Na Cetinje puno zvezda
Puno bilja zvezdanoga
Cetinje na nebu čežnja
Imena mi nebeskoga
Cetinje na nebu kula
Zamak sna vidovitoga
Moga srca karaula
Imena mi nebeskoga
Vodiću te u vrtove
Iza uma zaumnoga
Uvoditi u stihove
Imena mi nebeskoga
U rujnu kad rujno sve je
Imena mi nebeskoga
Vodiću te na Cetinje
Na Cetinje srca moga
Pred vladiku i pred boga
Imena mi nebeskoga”.
Pjesnik se prepoznaje u vremenu, kao što se vrijeme prepoznaje u pjesniku. Nužnost kroz koju se sve preslikava i ostaje. OGLEDALO čovjeka i vijeka! Velimir Milošević je takav pjesnik!
