Piše: Ivan Poček
Proživljavalo je Cetinje i uspone i padove, osobito u potonjih sto i kusur godina. No za sve to vrijeme na jednom ispitu nije padalo – na ispitu multireligijskoga i multinacionalnoga sklada. Do juče.
Svima su nam poznate muslimanske i katoličke porodice koje su naselile Cetinje još od vremena kralja Nikole i koje su za sve to vrijeme uživale zasluženi ugled među onima koje su zatekli. Isti taj ugled uživali su i oni koji su kasnije dolazili.
A dolazili su na Cetinje mnogi još od vremena Ivana Crnojevića. No bez muslimana Cetinje ne bi bilo ono što jeste. Zato su muslimani na Cetinju svoji i na svome, makar onoliko koliko i Lješnjani, Riječani, Crmničani, Katunjani i drugi koji su ga naseljavali od sredine XIX vijeka.
Znao bih navesti podosta Cetinjana koji su izdali Crnu Goru – i onu kralja Nikole i onu socijalističku i ovu potonju. No među takvima ne śećam se nijednoga iz cetinjskih muslimanskih porodica. Naprotiv. Cetinjski muslimani, a i ne samo cetinjski, bili su tu i kad se obnavljala Crna Gora i kad je trebalo afirmisati njene građanske vrijednosti i napraviti je boljom.
Kao potomak starocetinjske (donjokrajske) porodice Poček, kao onaj što je kao student proveo godine u ratnome Sarajevu, danas se stidim tuđe sramote – sramote onoga što je juče psovao majku muslimansku jednome nepomeniku. Mora da mu nije palo na um koliko je izroda rodila „majka pravoslavna“!
Što se mene tiče, neka se zna: kad god se bude psovala majka muslimanska, i ja sam musliman!
