Sasvim slučajan susret, stisak ruke i grubi gorštački izgled, nijesu davali utisak da se tu krije istančana pjesnička duša, mada mi je dežurni osmijeh na licu davao još nade.
,,Nada”, uvijek kažu, ,,poslednja umire”, a ova moja na svu sreću ne crče.
U mnoštvu stihova i narativnih prikaza, Enverove minute su, jednostavno zračile, nadasve prepune umijeća, kako sa malo riječi pojasniti sliku koju stihovi stvaraju kod konzumenta poezije.
Pojašnjavao je stvarnost, oblikujući je u fikciju koja se slagala jedna za drugom, kao umirući vodopad, pominjao događaje čije rane još nijesu zarasle, neke na koje se s vremena na vrijeme prospe koje zrno soli, očekivanja, presude ovom vunenom vremenu i tako u nedogled.
Sve će jasnije biti kada prepoznate poruku između ovih stihova i njegovog umjetničkog izraza, od;
uzaludnosti vremena, opakog poremećaja koje ratovi donose sa sobom, traženja sebe poslije ružnih događaja…
RATNIKOVA PJESMA
Ako se vratim
Ko će me dočekati
Nepoznatog
A ja: zaboravio puteve
I ne znam se
Vratiti
Doma
1999.
preko, spoznaje da u ružnim vremenima veliki broj ljudi ne liči na sebe…
NEKI DRUGI LJUDI
Ko si ti
Ko sam ja
Čija su lica
Što svakoga jutra zure u nas
Iz ogledalâ
Ovo nismo mi
Ovo su
Neki drugi ljudi
U nama
o sličnostima koje nas često puta i zabrinu i ćutanju koje se često bolje čuje od galame, saosjećanju…
LJUDI NAMA SLIČNI
Toliko je ljudi nama sličnih
Koji i ćutanje naše
Kao svoje prepoznaju
Prije nego li i otvorimo usta
Znaju šta ćemo reći
Zadrhte čitajući naše misli
I plaču nad jadima našim
Kao nad svojim
poruke ,,onima” koji su nam pojeli; juče, danas, i imaju namjeru da nam pokvare i sjutra…
PUT U NIGDJE
političarima
Vezali nam oči
I vode nas
Nekud
Zamke nam spremili
I omče
Vode nas
Ni sami ne znaju
Kuda
o ocu, čaši, suzi i samoći…
SKICA ZA OČEV PORTRET
Soba: sto, otac
Napolju jesen
Unutra ništa
Otac, čaša, samoća
Iz oka suza
Krupna
Muška
Zidovi bez prozora
Sahat nijemo okreće
Vrijeme
Čitam očeve misli:
– Ne ostavljaj me, ptico
Mračni su putevi
I ne znam poći
K tebi
o šeheru kraj Neretve, i sličnosti bombe i latice ruže…
GUME I RUŽE
Priča nam u Mostaru Edo Brada:
Mjesecima su u zadnjem ratu
Oni otuda
Puštali na nas sa onog brda
Automobilske gume
Pune eksploziva
I sâm se čudim kako smo
Pameti zdrave
Ostali
Ja govorim sebi u bradu:
Da su vam svih tih mjeseci, Edo brate
Toliko ruža bacili
Glave bi vam porazbijali
Opet stisak, ali sada znam da ima dušu.
Enver Muratović, čovjek iz male čaršije, ali sa vizijom, većom i od Hajle.
Enver Muratović je rođen 18. marta 1978. u Rožajama. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu. Od 2001. godine radi u Lokalnom javnom emiteru Radio Rožaje.
Objavio zbirke poezije:
-SUNCE U ČAŠI (haiku), Rožaje 1997;
-UZMI I OSTATAK MENE, MRZ Pljevlja 1998;
-DRUGA OBALA, Komovi, Andrijevica, 2001;
-NAOPAKO, Centar za kulturu Rožaje 2004;
-IZA MENE (izbor iz poezije), Centar za Kulturu Bihor, Petnjica, 2013.
Zastupljen je u antologiji „Bijel behar“ (poezija pjesnikâ Bošnjaka Kosova i Sandžaka), kao i u antologiji „Trešnjev cvet – jugoslovensko haiku pesništvo“. Takođe, zastupljen je i u antologiji Dušana Đurišića „Crnogorska haiku poezija“ (2014); u antologiji TARIH – anti-ratna poezija Bošnjaka koju je 2017. godine priredio Safet Hadrović Vrbički kao i u antologiji Branke Jegdić GORSKI BISERI Antologija haiku poezije u Crnoj Gori, 2018. godine.
Poezija i haiku poezija Envera Muratovića zastupljena je, takođe, u brojnim književnim glasilima u regionu.
Dobitnik je nagrade za poeziju XXIII Nikšićkih književnih susreta za 2020. godinu.
