PIŠE: Brano Mandić
Novine umiru kao artefakt, kao potreba i dizajn, od njih se očekuje da budu besplatne, ili da nestanu kao ukrštenice, kao sudoku, da oglase kredenac, nagradnu igru, i da se tornjaju u daleki prošli svijet
Prije nekoliko dana htio sam da isfiskam štenca Tita, ali nisam imao novina u stanu. Kakav si to novinar, pomislio sam.
Počeo sam da rovarim i kopam bez uspjeha, dok neđe konačno nisam pronašao jedan stari Dan. Srolao sam od njega novinsku palicu kojom prijetim poganom Titu.
Jesam li jedini koji primjećuje da nema novina? Nema ih na krovu viseće kuhinje, nema ih u đedovom kačketu, ni u dva broja većim patikama koje majka kupi na sniženju. Nema više novina da se očiste prozori, ili namjesto stoljnjaka kad se kolje šipak. Ni moler više nije pod kapom od novina, silan poliester se uvalio u struku i sve manje napoleona se dohvaća jarca.
Babe su davno pomrle, ostavile pune šifonjere kristala ušuškanog u novine. Narandže i limuni sklonjeni za zimu – više ih niko ne umotava u čitulje. Davno su satruli naslovi na terasi po kojima je padala kiša ptičjih govanaca. Još čujem zvuk nalik kapanju, ali novina nema, i sa lastama se neće vratiti.
Nema više starog običaja da se u novinski papir umota rakija, nema novina da se biju muve trobojke, fali papira za oblaganje fioka, cipelara. Prošlo je vrijeme kad si u klozetu mogao pročitati uzbudljiv feljton i za njim pustiti vodu zaborava.
Ko zna kad je bilo kad smo obilazili kvartove utovarnim kolicima, skupljali stare novine da ih prodamo i doplatimo ekskurziju. Dobar dan, imate li stare novine? pitali smo, i onda domaćin iznese lovačke revije i pedeset kila stidne enigmatike, a đačkoj sreći nema kraja.
Danas novina nema ni da se umota lješanski duvan. Zidari na njima odavno ne smiču ljeba i paštete. Današnji se dnevnici tiskaju bezolovnom bojom, ali na njima više niko ne jede. Ne pale se vlažne novine kad u golfa uđe zmija, nego se zovu vatrogasci. Zapravo su se palile krpe, ali dozvolite hipotezu, u ime starih dobrih vremena, neka ostane. Jer što ih više nema, meni se novine više pričinjavaju, tamo gdje ih možda nikad nije ni bilo. Tako mi se javilo da su bile pozadina uramljenih slika predaka, omotnik zimnica i tegli; da je novinski papir služio da se umota skakavica i napravi fišek za koštanje.
A pamtim još jednu bizarnost: novine su se čitale po kafanama. Davno je bilo, običaj jedva dozivam u sjećanje, i sve one nervozne kafe, čekanje dok tupan za susjednim stolom preživa sportski dodatak. Nemam sliku žene kako čita, u glavi mi je nervozno cupkanje, onaj teški maskulinum, plastična žlica u ustima lokalnog fakera – taj ne čita, taj nadgleda slova!
Za razliku od lica pognutog pred pametnim telefonom, čovjek sa novinama, zavaljen kao kralj odisao je kurčenjem. Kao da su novine bile nemoguće bez njegove kontrole. Na kraju, ima logike – on je te papire mogao da zgužva i baci kad mu se ćefne, dok ajfon drži u sedam plastika i pazi da mu noktić ne ogrebe to malo ekrana nad kojim pati.
Eto, shvatili ste, pun sam sentimenta za šuštanja starine. Vjerujem da godine čine svoje. Odavno nisam u toku sa mladenačkim modama, ne znam da li se šibice zelene materije za koju se sumnja… još pakuju u novinama. Sjećam se kasnog dvadesetog vijeka, prvog članka i slike autora prekrivene masnim cvjetovima biljke – kakvo iznenađenje za moje drugove i potvrda spisateljskog uspjeha mladog pera Barskih novina…
Bah! Nema više načitanih dilera, prstima nedostaje olova, novine umiru kao artefakt, kao potreba i dizajn, od njih se očekuje da budu besplatne, ili da nestanu kao ukrštenice, kao sudoku, da oglase kredenac, nagradnu igru, i da se tornjaju u daleki prošli svijet. Lokalni tiraži su sve manji, kriza maršira do Amerike gdje su deskovi prerezani na pola, a pretplate u strmoglavom padu. Još poneki učenjak kaže da se novine u Aziji dobro drže i da će globalno evoluirati, da nikad neće umrijeti, jer tržištu će vazda trebati Internetov stariji rođak, tamo gdje je reklama skuplja, a vijest pouzdanija. Ko zna, možda štampu ne čeka smrt nego dugo odumiranje, i svaki put kad kupiš novine dio si paliativne mreže dobrih duša jedne medijske utopije.
Istina je, novine ponekad vidiš i u rukama crnogorskih novinara. Ta scena je posebno dirljiva. Kao da ne vjeruju da više rade, da tu ima magije, vjere i važnosti. Poneki novinar uzme konkurentski list da svome keru da po guzici, i to je uglavnom sve što je ostalo od naših dragih novina.
Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku Nacionalnog fonda za demokratiju iz SAD-a. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije i autora i ni na koji način ne odražavaju stavove donatora.
